Književni razgovori · Nova Nova Poetika
Vladimir Tomić razgovara sa Ninom Sekulović povodom romana „Tamo gore na noćnom nebu“.
Kako razlikovati život koji smo izabrali od života koji su drugi zamislili za nas? U romanu „Tamo gore na noćnom nebu“ Nina Sekulović prati Alinu, junakinju koja napušta sigurnost pravničkog poziva i okreće se umetnosti, dok noćno nebo postaje ogledalo njenog unutrašnjeg sveta, ali i sagovornik kojem može da postavi pitanja bez straha od osude.
Susret sa slikarom Adrianom otvara priču o ljubavi, ali i o veri, sumnji, prošlosti koja se ne povlači i potrebi da čovek ostane veran sebi. Umetnost u ovom romanu nije samo tema: slika oblaka koji nastaje od senki postaje ključ za razumevanje njegovih junaka.
U razgovoru koji vodi Vladimir Tomić, autorka govori o granicama između predanosti i gubitka sebe, o pisanju kao mostu i skrovištu, pareidoliji, odnosu književnosti i slikarstva i pruskoj plavoj boji u kojoj zamišlja svoj roman.
„Ponekad upravo najviše sumnjamo u ono u šta najdublje želimo da vjerujemo.“
Razgovor
Vladimir Tomić: 1. Roman otvarate posvetom „Za nas koji sumnjamo, a najdublje želimo da vjerujemo”. Da li je „Tamo gore na noćnom nebu” pre svega ljubavna priča ili pokušaj da se pronađe nešto u šta čovek može verovati uprkos svim svojim sumnjama?
Nina Sekulović: I jedno i drugo. Rekla bih da je ljubavna priča samo okvir romana, ali ne i njegovo jedino središte. Ovo je prije svega priča o potrebi da vjerujemo — u Boga, umjetnost i drugog čovjeka, ali prvenstveno u sebe i mogućnost da uvijek počnemo ispočetka i vratimo se onoj verziji sebe za koju osjećamo da smo rođeni. Adrian nije odgovor na Alinina pitanja; njihov odnos ta pitanja samo čini dubljim. Željela sam da pokažem da sumnja nije nužno suprotnost vjeri. Ponekad upravo najviše sumnjamo u ono u šta najdublje želimo da vjerujemo.
Vladimir Tomić: 2. Noćno nebo za Alinu ne predstavlja bukvalno prizor već gotovo živo biće, sagovornik kojem poverava svoje najintimnije misli. Zašto ste baš nebo izabrali za ogledalo njene unutrašnjosti?
Nina Sekulović: Alinina protivrječnost, promjenjivost i dubina emocija, njena ljubav prema bojama, pokretima i oblicima, kao i potreba da pogled podiže prema Mjesecu, prirodno se preklapaju s nebom iznad nje. Nebo se neprestano mijenja, nedostižno je i nedokučivo, a ipak ostaje isto — baš kao Alina, koja uprkos svim svojim lomovima ne dozvoljava da izgubi sebe. Za nju je ono prostor u kojem može da postavlja pitanja bez straha da će biti osuđena ili pogrešno shvaćena. Ponekad predstavlja Boga, ponekad njenu savjest ili sagovornika, a ponekad samo prazno platno na koje preslikava ono što već nosi u sebi.
Čitaocu ostavljam da procijeni prirodu te veze: dolaze li odgovori zaista odozgo ili ih Alina konačno pronalazi u sebi.
Vladimir Tomić: 3. Alina napušta sigurnost pravničkog poziva i okreće se umetnosti, ali je neprestano proganja osećaj da kasni u sopstvenom životu. Zašto nam je toliko teško da razlikujemo ono što zaista želimo od onoga što društvo očekuje da postanemo?
Nina Sekulović: Zato što očekivanja drugih često čujemo mnogo prije nego što naučimo da prepoznamo i slušamo sopstveni glas. Ona nam se predstavljaju kao sigurnost, odgovornost i razuman izbor, dok su naše stvarne želje obično tiše, neizvjesnije i ne nude nikakvu garanciju stabilnosti ili uspjeha.
Alina dugo vjeruje da kasni jer svoj život mjeri prema tuđem vremenu i tuđim predstavama o tome gdje bi trebalo da bude. Njeno okretanje umjetnosti nije romantično bjekstvo, već nelagodan izbor koji je proganja, naročito noću, ali za koji osjeća da je njen i koji od nje zahtijeva neprestano suočavanje sa sobom. Za mene je važno pitanje živimo li život koji smo izabrali ili samo uspješno ispunjavamo ulogu koja nam je dodijeljena ili koju smo naslijedili.
Vladimir Tomić: 4. Alina se zaljubljuje u Adrianovo slikarstvo pre nego što upozna samog umetnika. Možemo li se zaljubiti u nečiju umetnost i potom pogrešno poverovati da poznajemo i čoveka koji ju je stvorio?
Nina Sekulović: Ubijeđena sam da je odgovor potvrdan. I meni se samoj to desilo nebrojeno puta: umjetnost svojom ogoljenošću i ranjivošću stvara veoma snažan osjećaj bliskosti. U nečijem djelu prepoznamo pogled na svijet ili nešto što i sami nosimo — blizak strah, nadu ili čežnju — pa lako povjerujemo da poznajemo i čovjeka koji ga je stvorio.
Međutim, umjetničko djelo može biti potpuno iskreno, a ipak predstavljati samo jedan dio ličnosti umjetnika koji ga je stvorio. Alina se najprije zaljubljuje u način na koji Adrian vidi svijet, a zatim pretpostavlja da zbog toga zna i kako on voli. Mislim da se često ne zaljubljujemo samo u drugoga, već i u dio sebe koji smo prepoznali u njemu.
Vladimir Tomić: 5. Anina prošlost ostaje snažno prisutna u odnosu Aline i Adriana. Može li ljubav zaista početi iznova kada jedan od partnera još uvek živi sa senkama prethodne ljubavi?
Nina Sekulović: Smatram da može, ali nikada ne počinje na potpuno praznoj stranici. Svi u novu ljubav donosimo prethodna iskustva, gubitke i strahove. Problem nije u tome što prošlost postoji, već u tome da li smo je prihvatili ili joj i dalje dopuštamo da iz prikrajka upravlja sadašnjošću.
Ana u romanu nije samo osoba iz Adrianove prošlosti; ona predstavlja i ono što između Aline i Adriana ostaje neizgovoreno. Teško je takmičiti se sa uspomenom jer je ona zaštićena, nedodirljiva i često idealizovana. Nova ljubav može da raste tek kada se sjenke prošlosti imenuju, umjesto da o njima ćutimo ili se pretvaramo da ih ne nosimo u sebi.
Vladimir Tomić: 6. Alina istovremeno žudi za potpunom bliskošću i plaši se gubitka sopstvene slobode. Gde se, prema Vašem mišljenju, završava ljubav kao predanost, a počinje odricanje od sebe?
Nina Sekulović: Mislim da ljubav, na kraju dana, nije uvijek jednostavna ni lišena odricanja. Ona podrazumijeva svjestan i voljan izbor da drugu osobu ponekad stavimo ispred sebe, ne zato što moramo, već zato što to želimo; zato što nam je njena dobrobit važna i zato što u tom trenutku ne osjećamo da postoji drugačiji izbor.
Međutim, postoji razlika između toga da nekoga svjesno biramo i toga da, birajući njega, prestanemo da biramo sebe. Ljubav podrazumijeva kompromis, brigu i spremnost da se odreknemo nečega, ali ne bi trebalo da zahtijeva da se odreknemo onoga što suštinski jesmo. Alina često poistovjećuje bliskost sa potpunim stapanjem, a intenzitet osjećanja sa njihovom istinitošću. Ipak, ljubav ne bi trebalo da zahtijeva da jedna osoba nestane kako bi odnos opstao.
Vladimir Tomić: 7. Adrian u jednom od najupečatljivijih razgovora objašnjava da se oblak ne slika počevši od beline, već od senki. Da li je taj slikarski postupak ujedno metafora načina na koji ste gradili svoje junake?
Nina Sekulović: Jeste. Kao što se oblak ne slika tako što se počinje od bjeline, ni junake nijesam gradila polazeći od njihovih najljepših osobina. Počela sam od njihovih strahova, gubitaka, protivrječnosti i svega što pokušavaju da sakriju. Tek nakon toga mogla se pojaviti njihova svjetlost.
Svjetlost mora proći kroz tamu, a oblak izgleda lako i gotovo bestežinski iako nastaje kroz slojeve, težinu i veliki napor. Takvi su i Alina i Adrian — ono najnježnije u njima ne postoji uprkos njihovoj tami, već se upravo kroz nju otkriva.
Vladimir Tomić: 8. Alina vodi dnevnik, odlazi na psihoterapiju i neprestano preispituje sebe, ali najvažnije stvari često ne uspeva da izgovori onima koje voli. Da li je pisanje za nju put do istine ili način da odloži suočavanje s njom?
Nina Sekulović: I jedno i drugo. Dnevnik je mjesto na kojem Alina može da bude potpuno iskrena jer papir neće prekinuti razgovor, osporiti njena osjećanja niti otići. Pisanje joj pomaže da svojim osjećanjima da ime, ali joj istovremeno omogućava da zadrži kontrolu i izbjegne posljedice izgovorene istine.
I psihoterapija joj pruža jezik kojim bolje razumije sebe, ali razumjeti sopstveni obrazac nije isto što i imati hrabrosti da ga promijenimo. Za Alinu je pisanje istovremeno i most i skrovište. Istina postaje stvarna tek kada napusti stranicu i bude izgovorena nekome ko može da odgovori, postavi pitanje, ostane ili ode. Zato je pisanje za nju i priprema za suočavanje i odlaganje onoga čemu bojažljivo, a ponekad i panično, ipak ide u susret.
Vladimir Tomić: 9. U romanu se pojavljuje i pareidolija, naša sposobnost da u oblacima i slučajnim oblicima prepoznajemo poznata lica i prizore. Da li umetnici zaista vide ono što drugima promiče ili u svetu najčešće pronalazimo ono što već nosimo u sebi?
Nina Sekulović: Mislim da umjetnici ne moraju nužno da vide više, ali često gledaju duže. Dopuštaju sebi da se zadrže pred prizorom koji bi neko drugi možda samo usput primijetio. U oblacima, slikama, ljudima, pa čak i u naizgled nasumičnim trenucima, često prepoznajemo sopstvena sjećanja, strahove i želje. Zato je pareidolija važna za roman — ona zamagljuje granicu između onoga što smo pronašli i onoga što smo sami stvorili.
To se odnosi i na vjeru: da li je nešto zaista znak ili nam je znak bio toliko potreban da smo ga prepoznali? Nijesam željela da roman ponudi konačan odgovor. Svaki čitalac ima pravo na sopstveno tumačenje.
Vladimir Tomić: 10. I sami se bavite slikarstvom, a „Tamo gore na noćnom nebu” Vaš je prvi roman. Šta ste o čoveku uspeli da izrazite književnošću, a niste mogli slikarstvom? I kada biste čitav roman morali da pretočite u jednu sliku, šta bi se na njoj nalazilo?
Nina Sekulović: Istina je da mi je mnogo teže da se ogolim riječima nego slikama. Obje forme nose ranjivost i intimu, ali se u riječima teže sakriti — one su preciznije i ostavljaju manje prostora da se pretvaramo da znače nešto drugo.
Slikarstvo mi omogućava da kroz boju, teksturu i oblik izrazim atmosferu i tišinu određenog trenutka, dok mi je književnost omogućila da uđem u ono što se događa unutar te tišine: u neizgovorene misli, unutrašnje protivrječnosti i razliku između onoga što čovjek osjeća, govori i čini. Mogla sam da naslikam Alinino nebo, ali ne i sve rečenice koje mu povjerava, niti način na koji jedna uspomena mijenja značenje sadašnjeg trenutka.
Kada bih čitav roman pretočila u jednu sliku, na njoj bi bila žena okrenuta leđima posmatraču, pred velikim ogledalom u kojem se, umjesto njenog odraza, otvara noćno nebo. U njemu bi bio oblak satkan od tame i svjetlosti, sa pukotinom kroz koju svjetlost pokušava da prođe. Na ivici ogledala stajao bi crvendać, kao mali znak nade i vjere.
Dominirala bi pruska plava — hladna i duboka, onakva kakva je prepoznata i u romanu — sa zlatnim tonovima koji simbolizuju ono božansko i uzvišeno u emocijama i umjetnosti. Na neki način, naslovnica romana već predstavlja moj pokušaj da tu sliku ostvarim.
Razgovor vodio: Vladimir Tomić · Nova Nova Poetika
Nema proizvoda u korpi.