Čovek je postao majmun onda kada smo prestali da ga gledamo kao čoveka
Povodom romana Kako je čovjek postao majmun, Refik Mujezinović govori za Novu NOVU POETIKU o nasleđu, ratu, dehumanizaciji, jeziku, zavisnosti, telu, humoru, institucijama i svetu u kojem se čovek najpre pretvori u višak, a zatim u prizor za tuđe posmatranje. Ovaj razgovor otvara pitanja o Damiru, Tihani, Bajramu Idriziju i čimpanzi Darvinu, ali i o Balkanu kao prostoru u kojem se uzrok i posledica često čitaju naopako, dok se ljudska nesreća sve lakše prevodi u proceduru, dijagnozu, zabavu ili administrativnu fusnotu.
Intervju sa Refikom Mujezinovićem
Pitanja iz redakcije Nove NOVE POETIKE:
1. Roman se otvara pozivom da se Damir izjasni kao naslednik nekretnine, a završava njegovim odlaskom u Rašljane, gde nasleđe nije imovina nego ruševina, hladnoća i gotovo brisanje iz sveta. Da li ste nasleđe od početka zamišljali kao pravni pojam koji se u romanu preobražava u nasledstvo poraza, krivice i porodičnog nestajanja?
Naslijeđe na našim prostorima je prečesto teret. Ono je usud, historija, umalo da napišem „histerija”, poraza i nepravdi koja se ponavlja, mržnja ostavljena u emanet, prokletstvo što se prenosi s koljena na koljeno. U materijalno-pravnom smislu, čovjek se može i odreći nasljedstva, ali ne može pobjeći od grijeha svojih predaka, kao ni od nasljedne bolesti. I onda zovemo lošom sudbinom inerciju zamaha rukom Kaina na Abela, koja nas vodi u nove i nove nesreće. Tako je i taj preobražaj u romanu bio neminovan, a vi ste ga tako lijepo uočili i opisali.
2. Damir nije napisan kao junak koji traži saosećanje, niti kao slučaj koji treba dijagnostikovati. On je više tačka kroz koju prolaze rat, droga, usamljenost, jezik ulice, poniženje i neželjena nežnost. Kako ste određivali granicu između njegove moralne propasti i njegove nedužnosti pred istorijom koja ga je već unapred oštetila?
Damir je karakterno nedovršen lik i zato nosi u sebi nešto od dječije nevinosti. Drugačije nije moglo biti. Mnogi od nas u svom okruženju imamo takve defektne likove, koji svojim propadanjem, bez umišljaja, čine manju ili veću štetu drugima, pogađajući posljedicama svojih (ne)djela najviše sebe same. Zato se ta granica i ne može sasvim odrediti, jer što je veća njihova moralna propast, tim je veća i njihova nedužnost.
3. Tihana u romanu stalno izmiče tuđim etiketama: ona je civilna žrtva rata, žena sa protezom, prostitutka, ćerka, predmet želje, ali nijedno od toga ne iscrpljuje njenu unutrašnju pobunu. Koliko Vam je bilo važno da njeno telo ne bude samo mesto traume, nego i mesto ironije, samoodbrane, erotike i odbijanja tuđeg sažaljenja?
Veoma važno. Ona instinktivno biva poput naratora, glavnog lika, Edward Norton, u filmu Fight Club, koji u jednoj sceni, nakon izobličavanja lica Angel Face-a, Jared Leto, prkosno izgovori: „I felt like destroying something beautiful”. Samo što se, u njenom slučaju, radi o autodestrukciji, a „something beautiful” je njeno vlastito tijelo, čije je ljepote svjesna i od koje se želi distancirati. Za razliku od Damira, ona je inteligentna, samosvjesna, razumije svoje postupke i prihvata posljedice svojih djelovanja. A krajnji cilj je jedan: ona je žena koja želi živjeti slobodno u ovom okrutnom svijetu, ne zbog ljepote tijela, nego njoj uprkos.
4. Ratne epizode nazvane su razglednicama, iako u njima nema ničeg turističkog ni utešnog. Šta Vam je takva forma omogućila: da rat prikažete kao niz slika koje se ne mogu objediniti u objašnjenje, ili da pokažete kako se i najstrašnija iskustva vremenom pretvaraju u prizore koje društvo nauči da gleda izdaleka?
Naše društvo je tako da, nažalost, sve ratne prizore, sa ili bez vremenske distance, uvijek gleda izdaleka, osim ako se rat ne dešava „u našem dvorištu”. U takvim društvima ipak imamo izuzetne pojedince, poput fotoreportera Maria Boccia-e, čije su sarajevske fotografije ratnih dešavanja preko svih barikada i ratnih obruča obišle svijet i ublažile društvenu ignoranciju. Sa druge strane, naše društvo krije i pojedince koji su devedesetih godina turistički posjećivali prve linije i perverzno i sa neposredne blizine uživali u ratnim strahotama. U mom slučaju, takva forma mi je omogućila da o ličnim traumama, pisac i kad piše o drugim likovima, na neki način uvijek priča svoju vlastitu priču, mogu sa razumijevanjem govoriti s nekakve distance.
5. Bajram Idrizi i čimpanza Darvin uvode možda najdublji obrt romana: životinja uči od čoveka, a čovek se pokazuje kao biće koje je već izgubilo mnogo od vlastite ljudskosti. Da li je Darvin zamišljen kao ogledalo Bajramove sudbine, Damirove sudbine, ili kao optužba upućena svetu koji ljude najpre svede na višak, pa se zatim čudi njihovoj regresiji?
Bajram i čimpanza Darvin su se našli na pola puta i gledaju se kroz polomljeno ogledalo. Bajram je dehumaniziran i unižen, a majmun je „nagrađen” poročnošću kao odveć ljudskom osobinom. U tom njihovom ogledalu se ogleda čitav današnji svijet: otuđeni smo, hranimo se trivijalnostima, živimo društvo spektakla i guramo dalje otupljeni xanaxima, cuganjem ili ideologijama.
6. Peti deo romana može se čitati u dva smera, pri čemu se menja odnos glavnog i sporednog lika. Kako ste došli do te obrnute strukture i da li ona govori samo o Bajramu i majmunu, ili i o istoriji Balkana, u kojoj se uzrok i posledica često čitaju naopako?
Ta dvosmjernost je namjerna. Mi se na Balkanu, zapravo, vrtimo ukrug. U tim našim kružnim dvosmjernostima fali nam empatije i stavljanja u tuđe cipele: ljudi su i dalje sposobni krenuti samo sa svoje strane, nemaju razumijevanja za drugog. Pri tom, ne vide prostu istinu: sa koje god strane da kreneš, doći ćeš uvijek na isto.
7. U romanu se mešaju ijekavica, ekavica, sarajevski govor, romski tragovi, verski vokabular, birokratski jezik, narkomanski sleng i citati visoke kulture. Kako ste radili sa tim jezičkim sudarima, a da oni ne postanu folklor, nego psihološka i društvena mapa likova?
U našoj kući se pričaju ekavica i ijekavica paralelno i tečno, ne smetaju jedno drugom. Supruga me pita hoću li kafu sa mlekom ili bez mleka. Bez mlijeka, odgovorim. Razgovor tako teče i ja ne primjećujem njenu ekavicu. Pošto sam advokat, na sudu koristim vokabular kojem bi se smijala moja raja u kafani, a također, sleng na sudu bi zvučao skroz pogrešno. Sve ima vrijeme i mjesto. Jezički sudari su moja svakodnevica i nastojao sam tim miješanjem da likove učinim što autentičnijim.
8. Humor u knjizi često dolazi baš tamo gde bi se očekivali patos ili tišina: uz smrt, invaliditet, zavisnost, siromaštvo, ratno sećanje. Kako ste procenjivali kada groteska otvara istinu, a kada bi mogla da je izda?
Jednostavno je, živim u Sarajevu, tu se humor miješa sa svim i ima zaštićeno geografsko porijeklo. Najbritkiji humor ovdje nastaje u najtežim životnim situacijama. Kao što „tuga lepše zvuči kada se otpeva”, kako je napisao Balašević, istina se u Sarajevu najlakše čuje u vicu. Sarajevski humor nikada nije izdao istinu, tu straha nema. Najgora stvar koja može da ti se desi je da vic ne bude nikome smiješan. Svi će te zajebavati, ali ti niko neće uzeti za zlo.
9. Institucije u romanu retko deluju kao spas: pravni postupci, policija, medicina, televizija, religija, humanitarni spektakli i naučni projekti često samo proizvode novi oblik poniženja. Da li je ta satira usmerena na konkretno posleratno društvo, ili na širu ljudsku potrebu da tuđu nesreću odmah prevede u proceduru, program, dijagnozu ili zabavu?
Naš čovjek je oduvijek sumnjao u institucije, vlast i birokratiju, one su tu samo da mu zagorčaju život. A ni druga strana se ne trudi pretjerano da ga razuvjeri. Uvijek ti fali neki papir. Slažem se s Vama da u osnovne ljudske potrebe spada i to da se tuđa nesreća procesuira, obradi, analizira, da joj se otkriju uzrok i posljedica, da se iskoristi i pretvori u zabavu. To je posebno naglašeno danas u digitalnom svijetu. Ljudi konzumiraju vijesti o tuđim nesrećama kao duhan ili kafu i niko ne priča o štetnostima toga.
10. Na kraju Damirov nestanak ne izaziva metafizički potres, nego skoro administrativnu fusnotu o požaru u napuštenom objektu. Da li je metamorfoza iz naslova stvarno Damirovo pretvaranje u majmuna, ili način na koji zajednica preživljava tako što čoveka najpre prestane da vidi kao čoveka?
To je odlično pitanje. Svakoj ljudskoj nesreći koja dolazi od čovjeka prethodi dehumanizacija, jako često namjerna i sistematska. Mi sada imamo nekakve elite i rijaliti sadržaje u kojem umjesto cirkuskih atrakcija gledamo ljudska bića, umjesto da kao društvo ispravljamo društvene devijacije. Za mene je to nehumano. Izgleda da smo se nekako neprimijetno, kao društvo, već pomirili s tim da je čovjek postao majmun, to više nikoga ne uzbuđuje.
Hvala vam najljepša na ovako dobrim pitanjima.
Nema proizvoda u korpi.