Razgovor za Novu Novu POETIKU
Povodom zbirke pesama „Treći put ti govorim o ljubavi…”, redakcija Nove Nove Poetike razgovarala je sa Pavlom Gligorovićem.
Zbirka je podeljena na tri govora o ljubavi, tri vremenske i unutrašnje perspektive iz kojih se pesnik vraća ličnim pričama, gradovima, telima, istoriji, samoći i pamćenju.
U ovom razgovoru Pavle Gligorović govori o nastanku knjige, posveti majci, Česlavu Milošu, Rimu, drvetu koje pluta rekom, Molohu, digitalnoj eri, nesavršenosti, pesničkoj sažetosti i trenutku u kojem napisana pesma prestaje da pripada autoru. Pitanja postavlja redakcija Nove Nove Poetike.
Redakcija Nove Nove Poetike: 1. Zbirka je organizovana kao prvi, drugi i treći govor o ljubavi. Kako je nastala ta trodelna kompozicija i u kom trenutku ste prepoznali da knjiga zahteva upravo tri obraćanja?
Pavle Gligorović: Nisam imao ambiciju da napišem zbirku. Većina pjesama nastajala je spontano, u različitim periodima života, a mnoge su već bile objavljene u književnim časopisima širom regiona. Tek s vremenom, kako su se pjesme nizale jedna za drugom, postalo mi je jasno da sam nesvjesno oblikovao novu zbirku.
Tri cjeline, odnosno tri govora, predstavljaju tri susreta sa životnim pričama u tri različita perioda. Prvi je impulsivan, doživljen u trenutku; drugi dolazi s vremenske distance; a treći nastaje u stanju smirenosti, kada je sve već prošlo. To su tri pogleda na iste ili slične situacije, u kojima se prepliću prošlost, sadašnjost i budućnost.
Redakcija Nove Nove Poetike: 2. Na samom početku stoje posveta majci povodom njenog osamdesetog rođendana i moto Česlava Miloša. Kako su se te dve početne tačke našle jedna uz drugu i kakav odnos imaju prema ostatku zbirke?
Pavle Gligorović: Iako na prvi pogled posveta i moto nemaju direktnu međusobnu vezu, oba su duboko povezana sa zbirkom. Posvetu sam uputio majci iz osjećaja zahvalnosti, jer je njen doprinos i njena žrtva za mene neizbrisiv dio svega što sam napisao. Bez nje vjerovatno ne bi bilo ni ove knjige.
S druge strane, stihovi Česlava Miloša godinama su mi bili posebno bliski i njima sam želio da odam priznanje jednom od najvećih pjesnika i pisaca. Ne vjerujem u slučajnosti, pa tako ta dva naizgled odvojena čina zapravo postaju dio istog unutrašnjeg trajanja, otpora čovjeka koji, uprkos zaboravu, nastavlja da piše. I upravo tu počinje priča o zbirci.
Redakcija Nove Nove Poetike: 3. U pesmi „Šapni Rimljanima” intimni govor prolazi kroz Rim, Koloseum, Karavađove figure i buku mopeda. Kako je nastao prostor te pesme i šta je pokrenulo formulaciju „kad me jednom budeš akcentovala u sebi”?
Pavle Gligorović: Ne znam tačno kako nastaju te pjesme. One se jednostavno dogode u nekom trenutku. Kada vidiš tu osobu kako posmatra Karavađove slike, posjećuje Koloseum, vozi moped i, na kraju, „akcentuje” te u sebi, tada lična istorija i opšta istorija prestaju da budu odvojene. Tada intimni doživljaj prerasta u nešto veće, u gotovo neuhvatljiv oblik besmrtnosti.
Redakcija Nove Nove Poetike: 4. Kako je nastala slika drveta koje pluta rekom u pesmi „Drvo”, i šta Vam je u toj kratkoj pesmi bilo najteže da zadržite, a šta da izostavite?
Pavle Gligorović: Život je, sve zavisi od posmatranja, jednostavna slika koja može imati bezbroj značenja. Ta slika nije nastala namjerno. Ona se dešava svakog ljeta dok sjedim na obali rijeke sa svojim psom, a oko nas nema nikoga osim vode koja protiče, dok svako svoju usamljenost nosi zasebno.
Iako volim da ponekad rečenice do beskraja kratim i peglam, ovo je jedna od rijetkih pjesama koja se jednostavno dogodila. U njoj nisam morao ništa ni da dodajem ni da oduzimam, jer je to drvo, zapravo, i dio mene.
Redakcija Nove Nove Poetike: 5. Pesma „Djeca Palestine” svedena je na mali broj reči, a završava se dolaskom Moloha. Kako ste gradili odnos između konkretne tragedije i mitske figure, i kako ste odredili meru njenog govora?
Pavle Gligorović: Pjesma je nastala mnogo prije ove medijske buke i trenutne mode pitanja na čijoj si strani. Dugo sam razmišljao da li da je uvrstim u zbirku, jer nisam želio da se na taj način eksponiram, ali, s druge strane, zbog te djece i tih ljudi tamo nisam mogao da ćutim. To nije moj manir.
Što se Moloha tiče, njegovo ime kroz čitavu istoriju ostaje isto. Mijenja se samo njegova pojava, za one koji umiju da ga vide.
Redakcija Nove Nove Poetike: 6. Ko je obuhvaćen zamenicom „Vi” u pesmi „Odlučio sam biti kao Vi”, i kako je nastao završni obrt sa „usamljenom kukavicom”?
Pavle Gligorović: To „Vi” je, zapravo, uvijek bila beskorisna gomila koja diže nepotrebnu buku. Pogotovo u ovoj digitalnoj eri, kada su riječi poput bunta, revolucije i pobune izgubile gotovo svaki smisao upravo zbog svakodnevnog rabljenja.
Nije problem samo u današnjem društvu nego i u tome što u ovom „izobilju”, bar kada je poznata istorija u pitanju, klizimo unazad. Na kraju dana samo hučimo, a nijedan korak ne pomjeramo naprijed. U takvom svijetu iole svjesnom čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da bude usamljena kukavica, uznoseći se u tihi bunt protiv takvog poretka.
Redakcija Nove Nove Poetike: 7. Šta za Vas označava stih „Epoha je pornografije” iz pesme „Pjegava leđa hodaju mrakom”? Kako su se u istoj pesmi povezali erotika, nesavršeno telo, emigrantsko iskustvo i istorijsko pamćenje?
Pavle Gligorović: U sadašnjem trenutku sve je postalo pornografija, odnosno sve mora da bude savršeno. Nema ružnih ljudi, nema nesavršenosti, iako je upravo to sastavni dio života. Imam utisak da je sve postalo plastično, unaprijed režirano i vještačko.
Sve ono što čovjeka čini čovjekom, male nesavršenosti, zablude, pa čak i romantična stremljenja, kao da se unaprijed odbacuje u korist nove mode. U toj slici svijeta erotika nije nešto vulgarno, nego način da se osjeti život u njegovoj nesavršenoj punoći. A najljepša umjetnost nastaje upravo iz te nesavršenosti, u tihoj erotici trenutka.
Redakcija Nove Nove Poetike: 8. U pesmi „Sve što znam” čitav govor o životu svodi se na nekoliko radnji: „Čekam. / Dešava se. / Nestaje.” Kako je izgledao put do te krajnje sažetosti i kako prepoznajete trenutak kada je pesma završena?
Pavle Gligorović: U vremenu kada nas sa svih strana zatrpavaju bezbrojne informacije, a čovjek ponekad djeluje izgubljeno, volim da odem do obližnjeg brda i, bez ikakvih ambicija, gledam Mjesec. Tu je, naravno, i pas. To je moj način pražnjenja i novog rađanja, trenutak u kojem puštam život da se dešava sam.
A kada je riječ o završetku pjesme, odgovor je isti kao i za „Drvo”: pjesma se jednostavno dogodi. Nema tu mnogo filozofije.
Redakcija Nove Nove Poetike: 9. U završnoj pesmi stoji: „Sva vještina pamćenja je preslikani bol.” Kako razumete odnos pamćenja i pisanja u ovoj knjizi, i šta za Vas ostaje posle trećeg govora o ljubavi?
Pavle Gligorović: Za mene, kada je pjesma napisana, ona zajedno s događajem prestaje da postoji na ličnoj ravni. Iako nikada ne mislim na čitaoca dok pišem, volim da nakon završetka pjesme pustim da diše i da nastavi svoj život, jer ona više nije dio mene.
A meni, poslije svega, kao i poslije svake oluje, brodoloma ili nekog velikog događaja, ostaje „uvod u novu renesansu”, i za istoriju i za mene.
Zbirka pesama „Treći put ti govorim o ljubavi…” dostupna je u knjižari Nove Nove Poetike.
Razgovor vodila redakcija Nove Nove Poetike.
Nema proizvoda u korpi.