Tako nekako gradi formu od kratkih zapisa raspoređenih kroz celine Ma da, Pa da, Tako da i Ti znaš, pa svaka stranica deluje kao brzo suočavanje sa stvarnošću koju svakodnevni govor često zamaskira. U tom prostoru Stanić otvara teme roditeljstva kojem vreme stalno izmiče, sistema koji guta čoveka, grada koji troši ritam života, sela koje čuva osećaj smisla, kao i društva naviklog na buku, privid i protokol. Kroz takvu strukturu knjiga stalno vraća pogled na ono što ostaje važno: dodir, sećanje, obraz, pažnju i prisustvo.
Autorov ton je savremen, razgovoran i oštar, ali ispod tog registra stalno radi emotivno jezgro rukopisa: ljubav prema deci, poštovanje prema radu, odbrana dostojanstva, potraga za istinom i vera u čoveka. Zato Tako nekako ostavlja utisak knjige koja se čita brzo, a traje dugo, jer svaku veliku temu spušta u prizor, rečenicu i gest koji ostaju u glavi. U završnom sloju knjige taj glas postaje još ličniji i mirniji, pa iza društvene kritike ostaje snažan zapis o pripadanju, povratku i potrebi da čovek sačuva toplinu u grubom vremenu.













Recenzije
Još nema komentara.