Veksacije Tijane Dimitrov donose poeziju u kojoj se vreme lomi, dani gube redosled, snovi ulaze u stvarnost, a telo pamti ono što svest pokušava da složi u ritam. Zbirka je građena od kratkih, zgusnutih pesama i dužih unutrašnjih tokova, sa slikama pukotina, ćebadi, jastuka, crvene boje, tišine, dodira i muzičkih odjeka.
U ovim pesmama intimno iskustvo dobija oblik prostora: sobe, hodnika, kreveta, prozora, zida, ulice. Svaka slika deluje kao trag osećanja koje traje duže od događaja. Ljubav, tuga, umor, samoća, čežnja i otpor smenjuju se kroz jezik koji je istovremeno nežan, napet i vizuelno upečatljiv.
Posebnu snagu zbirci daju muzička podloga i osećaj ponavljanja. Autorka, po obrazovanju violistkinja, ritam pesme vodi kao unutrašnju partituru: sa zastojima, ubrzanjima, prazninama i naglim promenama tona. Zbog toga Veksacije čitamo kao lirsku mapu jednog stanja, kroz snove, ljubavne ostatke, egzistencijalni pritisak i potrebu da se pronađe sopstveni oblik prisustva.
Ova zbirka pripada savremenoj poeziji koja traži tiho, pažljivo čitanje. Njena snaga leži u slikama koje ostaju, u pukotinama kroz koje se vidi unutrašnji svet i u glasu koji govori iz prostora između ranjivosti i prkosa.













Recenzije
Još nema komentara.