Tijelo kao pjesma Zrinka Šimunića zbirka je poezije u kojoj telo postaje prostor pamćenja, slike, dodira, čežnje, prolaznosti i unutrašnje svetlosti. Ova knjiga ne gradi svoj svet oko puke telesne provokacije, već oko pažljivog, gotovo meditativnog pogleda koji pokušava da uhvati ono što u životu najbrže nestaje: pokret, osmeh, stopalo na toplom kamenu, kosu koja dodiruje rame, miris leta, senku starog susreta, telo koje u sećanju nastavlja da traje.
Šimunićev lirski glas kreće se između erotike i metafizike, između svakodnevnog prizora i pesničkog otkrića. U njegovim pesmama haiku stoji pored bureka, joga pored vina, Facebook pored renesansnih odaliski, more pored asfalta, japanska estetika pored mediteranske punoće. Upravo iz tog spoja nastaje osoben pesnički svet: nežan, duhovit, čulan, kulturološki bogat i stalno svestan da lepota postoji u kratkom bljesku.
U ovoj knjizi žensko telo nije dekor, već živa mapa iskustva. Stopala, kosa, vrat, kolena, ramena, prsti, glas i pokret postaju tačke kroz koje pesnik prepoznaje prolaznost, želju, uspomenu i krhkost trenutka. Pesme kao što su „Wabi-sabi”, „Na studencu”, „Noktići”, „Tihi vez”, „U redu za burek”, „Čaturanga”, „Tašenka”, „La Boheme”, „U bijelom satenu”, „Mendule” i mnoge druge grade knjigu u kojoj se telo čita kao tekst, a pesma dodiruje kao površina kože.
Posebna snaga zbirke nalazi se u njenoj sposobnosti da spoji visoku kulturu i sasvim običan život. Šimunić bez napora uvodi asocijacije na zen, haiku, vino, likovnu umetnost, film, mediteranske gradove, mitologiju, filozofiju i svakodnevne urbane prizore. Sve to kod njega ostaje u službi čulnosti i pamćenja. Kultura ovde nije ukras, već način da se telo, dodir i pogled spasu od zaborava.
Tijelo kao pjesma je knjiga čoveka koji još ume da gleda polako. U vremenu brzih slika, ona vraća dostojanstvo pogledu, nežnosti, sećanju i telu kao poslednjem mestu na kojem život ostavlja istinski trag.













Recenzije
Još nema komentara.