Razgovor za Novu Novu POETIKU
Zbirka „Luča ljubavi” Marije Dragićević nastajala je tokom nekoliko godina, između susreta i udaljavanja, sna i stvarnosti, muzike i tišine. U njenom središtu nalazi se ljubav koja nije dobila konačan oblik u životu, ali je kroz poeziju sačuvala svoje trajanje. Muško „Ti” pojavljuje se kao stvarna osoba, uspomena i simbol, dok gradovi, hodnici, mansarde, riječne obale i melodije postaju čuvari onoga što je ostalo neizgovoreno.
Stihovi ove zbirke kreću se između ranjivosti i prkosa. Ćutanje u njima istovremeno razdvaja, produžava čekanje i primorava lirski glas da pronađe sopstvenu snagu. Zato naslovna luča označava više od ljubavne čežnje: ona postaje unutrašnji izvor svjetlosti koji se obnavlja uprkos gubicima, razočaranjima i „tuđim noćima”.
Sa autorkom smo razgovarali o dugom nastajanju rukopisa, stvarnoj osobi iza pjesničkog „Ti”, snovima iz kojih su se rađali stihovi, muzici, filmskim kadrovima, književnim junakinjama i cijeni osjećajnosti u vremenu koje ranjivost često doživljava kao slabost.
Redakcija Nove Nove Poetike: 1. Kada ste shvatili da pojedinačne pjesme više nijesu zasebni zapisi, već dijelovi jedne zbirke?
Marija Dragićević: Pjesme su prošle dugačak put prije nego što su postale cjelina, odnosno zbirka „Luča ljubavi”.
Sa kraćim prekidima, pisane su u periodu od 2016. do 2020. godine. Za to vrijeme pronašle su put do crnogorskih i regionalnih portala, kao i do časopisa „Diogen” u Sarajevu i „Gledište” u Beogradu, dok su neke od njih govorene na pjesničkim večerima u Podgorici 2018. godine. Zbirka je tada djelovala kao želja koja će se možda ostvariti tek u dalekoj budućnosti.
Rukopis se, uz manje ispravke i povremene promjene naslova pjesama, polako i prirodno zaokruživao početkom pandemije koronavirusa, koja je označila i period velikih životnih promjena, ali, nažalost, i gubitaka bliskih osoba.
Takve okolnosti udaljile su me od razmišljanja o zbirci i konačnom sređivanju rukopisa. Jedna od prvih konkretnijih ideja o knjizi javila se u razgovoru sa prijateljem i pjesnikom Danilom Lomparom, kao i na podsticaj mog strica, književnika Žarka Dragićevića. Želio je da mi pomogne u njenom objavljivanju upravo u svojoj obnovljenoj štampariji, koja je trebalo da radi u okviru njegove nevladine organizacije Art House. Nažalost, njegova iznenadna smrt u septembru 2024. godine prekinula je taj plan.
Kasnije sam se usredsredila na sređivanje rukopisa i njegovo slanje na različite konkurse u regionu tokom 2025. i početkom 2026. godine, sve dok uredništvo Nove Nove Poetike u njemu nije prepoznalo posebnu vrijednost, autentičnost i poetsku snagu.
Redakcija Nove Nove Poetike: 2. Da li se iza različitih obraćanja muškom „Ti” nalazi jedna osoba ili je taj lik sastavljen od više iskustava, susreta i zamišljenih mogućnosti?
Marija Dragićević: Iza različitih obraćanja muškom „Ti” nalazi se lik sastavljen od više iskustava, susreta, razgovora i traženja. Ipak, misli pretočene u stihove dominantno su usmjerene ka jednoj osobi, čiji je lik pružio najveću inspiraciju za poetski prikaz.
Borislav Pekić je u knjizi „Korespondencija kao život” zapisao:
„Izvesne osobe čovek nalazi samo jednom u životu. Samo jednom. Takve se stvari ne ponavljaju.”
Veliki Danilo Kiš govorio je da u veoma različitim epohama postoji jedna nepokretna konstanta: sveprisutnost ljubavi i smrti. U knjizi „Gorki talog iskustva” zaključuje da postoji samo jedna stvar koja nam pruža izvjesnu utjehu, a to je ljubav, te da čak i tragična ljubav može da pruži utjehu.
Vođena tim mislima, pisala sam stihove o neostvarenoj ljubavi koja je, ipak, u poeziji trajno sačuvana.
Redakcija Nove Nove Poetike: 3. San je u knjizi često prostor u kojem se razgovor, dodir i bliskost konačno ostvaruju. Šta vam san omogućava što stvarnost uskraćuje?
Marija Dragićević: Lijepo ste primijetili da se motiv sna provlači kroz zbirku, a nalazi se i u naslovu jedne pjesme, „Ti i ja između snova i stvarnosti”.
Snovi su nepregledan prostor u kojem se spajaju nesvjesno, izmaštano i željeno. Oduvijek su u književnosti, muzici i drugim oblastima umjetnosti zauzimali posebno i inspirativno mjesto, jer omogućavaju dodatno istraživanje sebe i stvaranje čak i onoga što je u realnosti nedostižno.
Laza Kostić u pjesmi „Među javom i med snom” kaže:
„K’o pletilja ona stara,
dan što plete, noć opara,
među javom i med snom.”
Upravo se u tim stihovima pokazuje tanka nit i borba između svjesnog i nesvjesnog kao plodno tlo na kojem nastaje umjetnička kreacija.
I meni je san bio prostor preplitanja realnosti i mašte, mjesto realizacije započetog i željenog, jer:
„Samo kad se u snovima srećemo,
tada je sve prokleto jednostavno i moguće.”
To su stihovi iz pjesme „O jednoj zabludi”.
Nerijetko se dešavalo da neposredno nakon sna zapišem stihove kako mi misli ne bi „pobjegle”, a da čitavu pjesmu sklopim tek narednog jutra. San je bio prostor u kojem sam ostvarivala sve izmaštano i željeno, makar tokom njegovog kratkog trajanja. Na javi je, zatim, doprinosio nastanku stihova koji se nalaze u ovoj zbirci i tako dobijao potvrdu u surovoj realnosti.
Redakcija Nove Nove Poetike: 4. Ćutanje se iz pjesme u pjesmu pojavljuje kao prepreka, odbrana i oblik moći. Kako vi razumijete njegovo mjesto u ovoj zbirci?
Marija Dragićević: Ćutanje je motiv koji se prelama kroz čitavu zbirku, počev od pjesama „Vrijeme između nas” i „Zar je ovo ljubav”, pa sve do završne pjesme „Ostaje ćutanje”. Ono ima višeslojno značenje.
Ponekad predstavlja nemogućnost vlastitog „Ja” da dopre do druge strane, tišinu koja ostaje između dva susreta, neizvjesnost i čekanje razrješenja dilema. Posmatrano sa pozicije druge strane, ćutanje može postati oblik moći kojim se produžavaju čekanje i agonija.
Ipak, takvo postupanje prije bih odredila kao izvjesnu vrstu slabosti, sebičnosti, pa i kukavičluka.
Čovjek se naposljetku, u bilo kojoj životnoj situaciji, umori od ćutanja koje dolazi sa „druge strane obale” i odluči da presiječe takvo stanje, koliko god ta odluka bila bolna.
Redakcija Nove Nove Poetike: 5. Muzika je stalni saputnik lirskog glasa, od Nore Džons do Arsena Dedića, Vita Nikolića i drugih autora. Da li pjesma kod vas češće počinje riječju, slikom ili melodijom?
Marija Dragićević: Muzika je od najranijeg djetinjstva sastavni dio mog života i moj vjerni pratilac. Od pohađanja osnovne muzičke škole, sviranja klavira i horskog pjevanja, ona je duboko utisnuta u svaku poru mog bića.
Muzika je, poput poezije, sredstvo kojim prenosimo emocije. Važan dio svake pjesme jesu i stihovi, riječi koje nose poruku i težinu, riječi koje ostaju.
U zbirci sam pomenula samo neke autore koji su na mene snažno uticali, poput kantautora Arsena Dedića i muzičarke i autorke Nore Džouns. Njena pjesma „Come Away with Me” bila je direktna inspiracija i lajtmotiv pjesme „Ljekovite trave”.
Među autorima koji su ostvarili poseban uticaj na mene neophodno je pomenuti Miladina Šobića, Đorđa Balaševića, Milana Mladenovića, Nikolu Vranjkovića i Damira Urbana, a među pjesnicima Vita Nikolića, Aleksandra Lesa Ivanovića i Stevana Raičkovića, sve do savremenih autora poput Pavla Goranovića i Marka Tomaša.
Pjesma kod mene najčešće počinje određenom pjesničkom slikom koju vidim ili zamislim, a zatim pretočim u stihove. Nerijetko me i određena melodija „ponese” i odvede pjesmu u potpuno drugačijem smjeru od očekivanog.
Muzika, bez sumnje, oplemenjuje moju pjesničku kreaciju i snažno joj doprinosi.
Redakcija Nove Nove Poetike: 6. U pjesmi „Ničija draga” razgovarate sa Penelopom, Euridikom, Andrićevom „ženom koje nema”, Preverovom Barbarom i drugim književnim figurama. Kako ste birali te sagovornice?
Marija Dragićević: Pjesma „Ničija draga” jedna je od pjesama nalik poemi. Nastajala je na mahove, u proljeće 2019. godine, dopisivana u različitim vremenskim razmacima i na različitim mjestima: uz obalu Ribnice, na terasi stana, u parkovima i autobusima.
Ona je i jedna od šest pjesama koje su ekranizovane u obliku video-zapisa na YouTube kanalu Autorska poezija, uz kazivanje Željke Dimić.
U konačnom obliku pjesma je jednim dijelom dobila formu dijaloga sa književnim junakinjama i figurama: Penelopom, Unom, Ines Arsena Dedića, Sonjom Vita Nikolića, Kišovom Euridikom, Preverovom Barbarom, Andrićevom Jelenom i Kaporovom Zoi.
Tokom godina u svakoj od njih pronalazila sam djeliće sebe, koji su se upravo u tom periodu sabrali u jednu cjelovitu junakinju: mene.
Sve one nadale su se, iščekivale, voljele, sanjale, strijepile, sjećale se i vjerovale u srećniji kraj.
Redakcija Nove Nove Poetike: 7. Grad, rijeka, ulice, hodnici i mansarde čuvaju tragove odnosa gotovo kao živa bića. Koliko je prostor važan za vaše pamćenje i pisanje?
Marija Dragićević: Prostor je veoma važan element mog pamćenja i sjećanja, kao i pisanja, jer mi omogućava stvaranje što autentičnijih pjesničkih slika.
Te slike potom možemo zamišljati kao sekvence i kadrove iz filmova. Gradovi u nama ostavljaju tragove. Ulice pamte naše korake, šapate, osmijehe i suze. Rijeka donosi smiraj i blagostanje.
Branko Miljković piše:
„Ti znaš, voda protiče, ali ne kaže ništa…”
Mansarde nas vraćaju u rana proljećna jutra, u buđenje grada i novih emocija, dok hodnicima tragamo za nekim novim sopstvom, do tada nedovoljno spoznatim.
Nadam se da će sva ta mjesta i čitaocima vjerodostojnije prenijeti slike i emocije koje sam doživjela.
Redakcija Nove Nove Poetike: 8. Zamjenice „Ti”, „Tebe”, „On” i „Mi” često su napisane velikim početnim slovom. Da li je to način da se voljena osoba izdvoji, idealizuje ili pretvori u simbol?
Marija Dragićević: Naglašavanje pomenutih zamjenica jedan je od načina da se voljena osoba izdvoji i da se istakne njen značaj. Do kraja zbirke taj postupak pretvara je u simbol čežnje, nadanja, snova i maštanja.
Na početku i na kraju svega nalaze se svjetlost, luča i potraga za ljubavlju kao čovjekovom esencijom. Iako je ljubav u zbirci neostvarena, borba i traganje tek predstoje.
Cijena osjećajnosti i ranjivosti, naročito u današnje vrijeme, veoma je visoka. Poezija, međutim, zahtijeva ogoljenost i iskrenost. Kroz nju te osobine dobijaju novu vrijednost i pretvaraju se u snagu i hrabrost.
Redakcija Nove Nove Poetike: 9. „Šest slika za jedan randevu” građena je kao niz prizora, gotovo filmskih kadrova. Šta vam je takva struktura omogućila da kažete drugačije nego u klasično oblikovanoj pjesmi?
Marija Dragićević: Pjesma „Šest slika za jedan randevu” prva je pjesma napisana za ovu zbirku. Zanimljivo je da je moje izražavanje do tog perioda gotovo uvijek bilo prozno, tako da je ovo ujedno bila i moja prva „prava” pjesma, nastala 2016. godine.
Inspirisana je nizom događaja iz tog vremenskog razdoblja. U početku nije imala današnji naslov ni podnaslove. Tek kroz kasnija ponovna čitanja učinilo mi se da joj jedino odgovara forma filmskih kadrova.
Danas je ne bih mogla zamisliti u drugačijem obliku. Zahvalna sam joj jer je u meni otvorila nove svjetove i napravila put za „dolazak ostalih pjesama”.
Pokrenula se bujica stihova koja je poput svježe planinske rijeke potekla i udahnula novi život lirskom subjektu, otvarajući novo životno poglavlje.
Redakcija Nove Nove Poetike: 10. Vaši tekstovi prelaze iz kratkog, sažetog stiha u bujični unutrašnji monolog. Kako prepoznajete ritam koji određena pjesma traži?
Marija Dragićević: Stihovi su nastajali stihijski, na mahove. Kratke pjesme najčešće su se rađale u jednom dahu, kao cjelovita misao ili jedna poetska slika. Duže pjesme, gotovo poeme, nastajale su i u vremenskim razmacima od nekoliko dana. Dopisivala sam ih, a određene strofe povremeno brisala ili skraćivala.
Pjesme su se poput bujice prelivale na hartiju i nosile sve pred sobom, baš kao u stihu grupe Smak:
„Navire pesma u meni…”
Najljepše su one pjesme koje se odmah rode i zaiskre. Ipak, posebnu vrijednost i ljepotu nose i one kojima je bilo potrebno mnogo vremena da se zaokruže u meni i dobiju željenu formu.
Redakcija Nove Nove Poetike: 11. Naslovna luča označava ljubav, unutrašnju svjetlost i snagu otpora. U kom trenutku je taj simbol postao središte cijele knjige?
Marija Dragićević: Luča je postala centralni simbol, naslov jedne pjesme, a zatim i naslov čitave zbirke, vjerovatno u trenutku kada sam shvatila da, bez obzira na sve unutrašnje lomove, bitke, previranja, traženja i nepravde, upravo unutrašnja svjetlost i snaga tjeraju čovjeka da ide u nove zore, da se bori i vjeruje u ljepši ishod od trenutnog.
Sve „tuđe noći” takvoj luči ne mogu ništa, jer ona posjeduje unutrašnji izvor koji se neprestano obnavlja uprkos svim nedaćama i zlu koje joj prijeti.
Onaj ko pronađe svoju luču ljubavi neka je čuva kao najveće blago ovoga svijeta. Njena svjetlost grijaće ga i štititi čak i kada sve drugo nestane.
Redakcija Nove Nove Poetike: 12. Kada danas čitate zbirku kao zaokruženu cjelinu, osjećate li da je njome jedno emotivno poglavlje završeno ili se razgovor započet u pjesmama i dalje nastavlja?
Marija Dragićević: Sa ove vremenske distance zbirku doživljavam kao zaokruženu poetsku cjelinu i svjedoka jednog vremena. Ipak, ne isključujem mogućnost da se razgovor započet u pjesmama nastavi i u realnosti.
Naredni rukopis biće usmjeren na druge teme, među kojima su gubitak bliskih osoba i život koji se nastavlja poslije takvih gubitaka.
Zbirka pesama „Luča ljubavi” dostupna je u knjižari Nove Nove Poetike.
Razgovor vodila redakcija Nove Nove Poetike.
Nema proizvoda u korpi.