Razgovor za Novu Novu Poetiku
O sećanjima koja mrcvare, žudnji i „zanosu nepomičnosti” u romanu „Mrcvarenje”
Povodom objavljivanja romana „Mrcvarenje” u izdanju Nove Nove Poetike, sa hrvatskim piscem Lukom Stjepanom Delićem razgovara Vladimir Tomić. Kako sećanja postaju čovekov mučitelj? Zašto nepomični predmeti pružaju utehu koju ljudi ne mogu? Gde se dodiruju ljubav, zavist, telesnost i želja za drugačijim životom? U razgovoru o svom drugom romanu Delić govori i o književnim uticajima, pisanju kao potrebi i neobičnom odnosu između sreće, patnje i stvaralaštva.
Razgovarao: Vladimir Tomić
01Naslov „Mrcvarenje” ne otkriva ko je mučitelj, a ko žrtva. Da li je tvoj junak zarobljenik sopstvenih sećanja ili ih uporno održava u životu zato što bi bez njih izgubio i deo sopstvenog identiteta?
Luka Stjepan Delić
Naš identitet tvore sjećanja i možda bi se uistinu moglo reći da glavni lik ovoga romana, održavajući stara sjećanja na životu, postaje vlastitim mučiteljem, a tako i žrtvom. U tome mu pomaže piće, jer ono oživljava i naglašava stare emocije, preuveličavajući ono što nam se u trezvenom stanju možda ne čini toliko značajnim, pa on tako stalno prežvakava ono što je odavno mogao zaboraviti.
Pomalo ironično, sada kada je roman napokon objavljen, počeo me prožimati osjećaj da i sam gubim dio vlastitoga identiteta jer taj je tekst, kroz godine koje sam proveo radeći na njemu, postao mojom svrhom i smislom. Svakodnevicom. A sama svijest o objavljenoj knjizi nije dovoljna: kako bih popunio novonastalu prazninu, trebao bih početi raditi na nečemu novom.
Napokon sam postigao ono što sam toliko želio. Čini se da sam, dakle, sretan.
02U tvom prvom romanu, „Veliki humanist”, groteska zahvata spoljašnji svet i odnose moći, dok je u „Mrcvarenju” čitava drama sabijena u unutrašnji život jednog čoveka. Šta je izazvalo taj književni zaokret i kako se u međuvremenu promenio tvoj odnos prema pisanju?
Luka Stjepan Delić
Iako razumijem da bi moglo tako izgledati, ni do kakvog zaokreta zapravo nije došlo, jer Veliki humanist je bio iznimka u mojem književnom radu. Taj je roman nastao na temelju nekih tema i zamisli koje su me zanimale još u djetinjstvu, kada sam, pod utjecajem sadržaja i osoba kao što su South Park i Marshall Bruce Mathers III te, prije svega, europske povijesti 20. stoljeća, razvio zanimanje za politiku i općenito načine na koje ljudsko društvo funkcionira.
Ta je knjiga, koju sam objavio relativno mlad, za mene predstavljala vrhunac mojega tinejdžerskog sukoba sa svijetom (oduvijek sam pomalo kasnio u emocionalnom razvoju), a značila je također i prestanak mojega zanimanja za politiku kao takvu (osim u možda strogo platonskom smislu). Kao što bi Woody Allen rekao, sada me zanimaju: "the big questions".
Sve drugo što sam ikada napisao – i prije i poslije Velikog humanista – uključujući kratke priče i poeziju, bilo je sadržajno i stilski blisko Mrcvarenju. I osim što bih svoj prvi roman volio skratiti, doraditi i prevesti na engleski, to nisu teme kojima se namjeravam vraćati.
03U pojedinim trenucima pripovedanje prelazi iz trećeg u prvo lice, naročito kada se junak vraća jednoj davnoj noći. Kada „on” postane „ja”, približavamo li se istini tog događaja ili načinu na koji junak želi da ga pamti?
Luka Stjepan Delić
Postoji li život izvan sjećanja? Način na koji on pamti taj događaj za njega je istinit, a istina ima onoliko koliko i aktera.
Skakanje iz trećega u prvo lice književni je postupak kojim sam želio naglasiti važnost nekih misli i događaja za glavnoga junaka, što smatram da ne bih postigao da sam se držao isključivo jedne ili druge perspektive. Sami postupak, dakako, nije ništa novo: na nadahnuću mogu zahvaliti Marguerite Duras. Dio smo jako stare civilizacije i teško je biti originalan, pa težim jedino tome da budem iskren. Nastojim pisati iz srca, ogoliti dušu, što god, služeći se sredstvima i postupcima koji su mi na raspolaganju i ne zanoseći se mišlju da stvaram nešto novo, a originalnost i inovativnost prepuštam talentiranijima od sebe.
04Prazna kartonska kutija soka od narandže za junaka ima gotovo status prijatelja. On ne želi da je pomeri jer bi tako narušio ravnotežu sopstvenog sveta. Zašto mu nepomični predmeti pružaju sigurnost koju ne uspeva da pronađe u ljudskim odnosima?
Luka Stjepan Delić
Ljudi tijekom svojega života, koji nije baš kratak, ne uspijevaju upoznati ni sami sebe, a kamoli druge. A životinje, poput pasa i mačaka – koje je tako lako zavoljeti – žive suviše kratko, pa ako, primjerice, udomimo neko lijepo malo štene, teško je već tada ne zamišljati kako ćemo se od njega, kada ostari, morati oprostiti.
Nasuprot tome, predmeti su pouzdani i žive vječno. Konkretnije, plišanci, to jest lutkači – od kojih su mnogi uz mene još od najranijega djetinjstva – još su tu. Možda su skupili nešto prašine i ne izgledaju više svježe kao nekad, no još su tu, spremni da nadžive i mene i moju djecu i moje unuke. Na lutkačima svijet ostaje.
Glavni junak također oklijeva pomaknuti praznu kartonsku kutiju soka od naranče, i to zato što mu njezin položaj, zahvaljujući navici, pruža utjehu. A kada bi dugo sjedio na istome mjestu i promatrao je pod istim kutom, dogodilo bi se isto – tada se ni on više ne bi smio pomaknuti. Ima u tome nešto veoma utješno, ako ne i lijepo. Nazivam to „zanosom nepomičnosti“.
Možda taj osjećaj najbolje opisuje jedna kratka pjesma u prozi koju sam o tome napisao:
Već je izlazilo sunce, a predmeti su bili na svojemu mjestu.
Nisam znao što da činim, jer naočale i šalica bili su točno na mjestu na kojemu sam ih ostavio prethodne noći. Njihov se položaj nije mijenjao. No umjesto vruće, mirisne kave, u šalici se nalazio gorki, odbojni talog, i žalio sam što je ne smijem pomaknuti.
Nisam imao što da činim, no čak i da jesam, ne bih imao što da činim.
Nisam se smio micati, jer šalica se nalazila u savršenome položaju i ako bih je samo malo pomaknuo, samo malo udesno ili ulijevo, više je ne bih mogao prepoznati.
A toliko bi mi godila vruća, mirisna kava.
Već je zalazilo sunce, a predmeti su bili na svojemu mjestu.
05Ženu iz prošlosti čitalac upoznaje gotovo isključivo kroz junakovo sećanje i želju. Šta on zapravo oplakuje: nju kao stvarnu osobu ili mogućnost jednog drugačijeg života koju je za nju vezao?
Luka Stjepan Delić
Poznajemo li ikada ikoga uistinu? Glavni junak žali za onime što je moglo biti, svjestan kako tu djevojku zapravo nikada nije upoznao i kako mu, da su bili zajedno, ne bi bilo toliko stalo do nje kao iz položaja iz kojega je oko nje uspio izgraditi čitavi mit. On možda pati, no zasigurno je i zahvalan što se sve odigralo upravo tako kako jest.
06U jednom trenutku junak više ne želi samo da bude s tom ženom, već poželi da bude ona. Šta te je zanimalo u toj neobičnoj zameni mesta između onoga ko želi i onoga ko je željen? Gde se u takvoj žudnji dodiruju ljubav, zavist i potreba za bekstvom od sebe?
Luka Stjepan Delić
Upravo zato što je zapravo ne poznaje, on toj djevojci pripisuje autentičnost koja njemu izmiče. Ona mu se čini kao netko tko kroz vlastitu seksualnost i intelektualnu nadmoć živi bliže svojoj suštini i potpunije ostvaruje svoju bit nego on sam. (Kierkegaard je sjajno opisao problematiku identiteta i autentičnosti, verbalizirajući ono što sam i sam znao osjećati u stvarnome životu.)
Kod junakove želje za zamjenom, od presudne je važnosti sama seksualnost: on toj djevojci zavidi zato što ona, zbog svojega spola, ima mogućnost živjeti životom koji za njega nikada neće biti moguć. Ta „mogućnost drugačijeg života“ koju za nju veže ne tiče se nužno nekog hipotetskog života u kojemu je mogao biti s njom, već života u kojemu je mogao biti ona.
07Čak i poljubac, prizor koji književnost često idealizuje, kod tebe ima gotovo neprijatnu fizičku preciznost. Telo je istovremeno izvor nežnosti, užitka, stida i gađenja. Koliko ti je bilo važno da razbiješ romantizovanu predstavu o intimnosti i pokažeš njenu sirovu, materijalnu stranu?
Luka Stjepan Delić
Tjelesna intimnost nalik je konzumaciji hrane: jedan od velikih životnih užitaka koji, ako pokušamo u njih dublje proniknuti, u sebi skrivaju nešto uznemirujuće, pa čak i morbidno.
Poljubac može predstavljati nešto gotovo duhovno, no to nije stvarno i opipljivo. To nije ono što mu daje čar. Hrana nije vješto oblikovani spoj raznih sastojaka i začina koji, prije nego što čovjek uzme nož i vilicu i ruke, izgledaju kao umjetničko djelo. Ne, hrana je smljevena i prožvakana masa koja prolazi kroz probavni sustav. Isto tako, poljubac je ljepljiv i gumenast. On je ljudski dah, zadah, znoj. U samoj pomisli da smo trošna tijela koja konzumiraju druga tijela ima nešto mučno, užasavajuće, nešto što bi David Cronenberg najbolje znao prikazati. No upravo ta sirovost daje intimnosti njezinu čar, upravo taj smrad koji osjećamo nakon tjelesnoga zadovoljenja, to gađenje, jer tada znamo da smo samo prljave životinje.
Opisujući prizor poljupca, nisam o tome svjesno razmišljao. Naprosto sam taj čin opisao iz vlastite perspektive. Vrijedilo bi se zapitati koliko takve užitke uistinu osjećamo dok traju? Koliko su u tom trenutku uistinu intenzivni? I nije li sjećanje ono što im naknadno pridaje čar?
08Alkohol junaku stalno vraća osećaj da život još može početi ispočetka, ali se svaka odluka o promeni odlaže za sutra. Da li je njegovo najupornije bekstvo u piću ili u samom obećanju da će jednog dana živeti drugačije?
Luka Stjepan Delić
To je dvoje neraskidivo povezano jer, bez pića, za njega nema takozvane lažne nade, čije je lažnosti i sam svjestan. Nema nade da će jednoga dana živjeti drugačije.
Riječ je o krugu iz kojega je teško izaći. Bez pića, bilo bi mu teže, ako ne i nemoguće, držati se za davno minule događaje i stare, prožvakane emocije – preostajala bi mu samo trezvena i hladna svijest, samo ravnodušna sadašnjost. Othrvati se od toga i pronaći nadu – ne lažnu – u umjetnosti, prirodi, putovanjima, drugim ljudima, to je izazov.
09U jednom trenutku junak o Hiramu razmišlja tako da „Hiramovo postojanje dokidalo potrebu za njegovim”. Šta ga toliko pogađa u Hiramovom životu: umetnička autentičnost, sloboda da se javno raspadne ili činjenica da neko drugi uspeva da sopstvenu patnju pretvori u stvaralaštvo?
Luka Stjepan Delić
Sve to pridonosi njegovoj zavisti, no ono što dokida potrebu za njegovim postojanjem nema veze sa zavišću, već s pomisli kako postoji netko drugi tko je sve ono što bi on sam želio biti. Svi smo ograničeni vlastitom sviješću i perspektivom, no kada bismo se uspjeli od toga odmaknuti, uvidjeli bismo da je sve već pomišljeno, učinjeno i počinjeno. Čak i ovo sada: zasigurno je već bilo pisaca u sličnom položaju koji su razmišljali na sličan način – zašto da onda ja išta činim? Ne bi li trebalo biti dovoljno pogledati u drugoga i reći: on je to već odradio i za mene i za sve nas – naše postojanje je suvišno. To uopće ne mora biti mračna pomisao, već izvor rasterećenja i oblik slobode.
10„Mrcvarenje” na kraju dovodi u pitanje samu granicu između mira, sreće i unutrašnje praznine. Može li čovek da se oslobodi sopstvenog mrcvarenja, a da pritom ne izgubi i sposobnost da želi, voli i oseća? Ili je upravo ta sposobnost neodvojiva od patnje?
Luka Stjepan Delić
Vjerojatno može, jer inače bismo morali pretpostaviti da većina čovječanstva neprestano pati. (Možda i jest tako?) A možda je patnja suviše snažna riječ? Književnost, kao i umjetnost općenito, najčešće je odraz unutrašnjih previranja, strahova i boli – patnje – a rijetko sreće. Bilo bi izazovno napisati djelo o ljudima koji su sretni i u kojemu ne bi bilo nikakvoga sukoba – ni unutarnjeg ni vanjskog. Čime bismo ispunili stranice? I tko bi to čitao?
Mislim da su na mene u mladosti suviše velik utjecaj izvršili sentimentalna pop kultura i kasnije književnost: od tradicionalne pop glazbe 30-ih, 40-ih, 50-ih i 60-ih godina, preko bendova kao što su Nirvana i Joy Division te coming-of-age filmova i romantičnih komedija, pa sve do književnosti iz doba romantizma – od Patnji mladoga Werthera nadalje. Kao tinejdžeru, glas mojoj boli davao je Goethe; kao tridesetogodišnjaku, Chuck Palahniuk, Sören Kierkegaard i slični. Kierkegaard je svjesno odbacio život koji ga je mogao učiniti sretnim kako bi patio i pisao. Ja nisam toliko hrabar, niti lud, i teško mi se oteti dojmu da sam samo emocionalno zaostao, pa da zato imam potrebu pisati. Instinktivno osjećam kako bi sreća trebala čovjeku donijeti mir – koji poistovjećujem s unutrašnjom prazninom. A to ne može biti zdravo.
O autoru: Luka Stjepan Delić rođen je i odrastao u Zagrebu, gde je studirao francuski jezik i komparativnu književnost. Njegov prvi roman „Veliki humanist” objavljen je 2015. godine, a „Mrcvarenje” je njegov drugi roman.
