Damjan Pejović posmatra svet oko sebe i svoje utiske, najčešće, prenosi na papir u vidu crtica. Piše o ljubavi, prostituciji, umetnosti, uštogljenim normama, alkoholizmu, narkomaniji, nasilju u porodici, religiji… ali to čini na veoma poseban način – maksimalno svedeno, uprošćeno do ruba banalno-
sti, uočavajući i ističući samo ono suštinski bitno. Time iskazuje bunt protiv truleži koja ga okružuje. Da, ako u književnosti postoji pank žanr, Damjan u
njemu briljira, koristeći se tehnikom šahtom u glavu, da se poslužim rečima jednog beogradskog benda. Te nesvakidašnje kratke forme, međutim, krase samo prvi deo zbirke.
Kako stranice odmiču, priče postaju duže, a u njih se sve više utiskuje harmonija – nasuprot anarhističnom naslovu dela. Damjan se u širem luku hvata ukoštac s temama koje obrađuje, najčešće prikazujući urušene sudbine s margina društva, a osnovno oruđe kojim se služi jeste bogati unutrašnji dijalog protagonista.
Autor često poseže i za humorom – najcrnjim i najbizarnijim – koji će vas šokirati, ali i neretko naterati na grohotni smeh. Čitaćemo o mladiću kojem su
se problemi namnožili u kući i prave žurku dok je odsutan, o prolazniku koji potencijalnog samoubicu na mostu toplo savetuje da skoči, o starici koja je
navalila na pajp s marihuanom, o muškarcu kojeg muče razigrani perianalni kondilomi…
Umetnost zauzima značajno mesto u Damjanovom mikrokosmosu. Često se pominju razni bendovi i njihovi stihovi, a autor obilato koristi i replike iz domaće kinematografije. Posebno se izdvaja priča „Punk is not dead… večeras”, koja predstavlja romansirani osvrt na pank i skinhed scenu u Srbiji devedesetih. Jedan naslov posvećen je samom činu pisanja i književnosti, ali i suptilnom preispitivanju sopstvenog mesta unutar tog sveta. Stiče se utisak da je reč o nesvakidašnjem talentu, ponekad sputanom okovima nametnutih normi, koje on ipak uspeva da raskine i pusti svoj pank da se slobodno izlije pred nas.
Napisao sam pesmu! Slučajno, u magnovenju, tako hitro da sam jedva primetio. Obično se desi suprotno. Kad rešim da osmislim pesmu, ona postane trivijalna, ili ne postane poezija.
Milan Sobodić
U Beogradu, jun 2025













Recenzije
Još nema komentara.