U nedavnom božićnom presedanu našeg konkursa „Zlatni hrast” dodelili smo po dve ravnopravne nagrade za svako od prva tri mesta. Među rukopisima koji su se izdvojili kao najzreliji konceptualni radovi, zbirka „Geografija ženske povijesti” Ane Narandžić deluje kao već gotova celina: knjiga koja zna šta radi, zašto to radi, i kakvu cenu naplaćuje čitaocu.
Ovo je zbirka o „povijesti”, ali ne o povijesti u udžbeničkom smislu. Ovde je povijest trag u tkivu: ožiljak, nabor, mlaz, steznik, grč, krvotok. A geografija, nauka o prostoru, postaje način da se premeri ono što je u ženskom iskustvu stalno premeravano tuđim merama.
O autorki
Ana Narandžić rođena je 1949. u Doknju (BiH), školovala se u Tuzli, a od 1972. živi u Zagrebu, gde se iste godine zaposlila u OŠ Ivana Filipovića i radila 47 godina, do penzionisanja 2015.
Po struci je učiteljica razredne nastave, uz zvanja učiteljice mentorice i savjetnice.
Od penzionisanja intenzivno piše (poeziju, drame, eseje, kratke priče, putopise) i paralelno se bavi slikanjem i izradom skulptura.
U biografiji navodi i ranije knjige (npr. „Moja zbirka”, 2014; „Između ravnodnevnica”, 2022; „Abeceda magneta”, 2023), kao i niz nagrada u različitim žanrovima.
Sve ovo se u „Geografiji ženske povijesti” vidi bez potrebe da se išta „dokazuje”: u mirnoći ruke koja zna ritam, u disciplini stiha, u osećaju da je govornica dugo radila sa jezikom, i da jezik više nije dekoracija nego alat.
Šta ova knjiga radi
Zbirka se otvara programatski, kao da autorka odmah postavlja laboratorijske uslove čitanja: „Dok iz gline pravim odljevak sebe / Učim geografiju ženske povijesti”.
To je ključ: odljevak (telo kao kalup i dokaz), geografija (karte, reljef, granice), ženska povijest (ne kao narativ velikih datuma, nego kao mikrofizika opstanka).
U istoj pesmi ona eksplicitno kaže: „Iz geografije sam naučila sve o reljefu ženskog tijela”, i tu zbirka preskače pristojnu kapiju. Ne zato da bi bila skandalozna, nego zato što se upravo tu krije ono što se najčešće gura u fusnotu života: šta sve „reljef” pamti, i kako se taj reljef stalno pokušava preoblikovati.
„Fine riječi” kao oblik kontrole
Jedan od najopasnijih poteza zbirke je kada pokaže kako se nasilje često sprovodi uz pomoć bontona. Govornica kaže: „U povijest se ne uplićem / Da ne budem prosta… / Da ostanem vjerna finim riječima”.
To „fine riječi” ovde nisu estetika, nego dresura: način da se iskustvo ublaži do neprepoznatljivosti.
Odmah zatim ide jezički rad kao anatomija: „Brčem glagole i vremena… / Ublažavam žuljeve prostih imena”.
Kao da kaže: čak i kada se trudim da izgovorim istinu, prvo moram da je prepakujem u formu koju društvo može da proguta. A ta ambalaža često pojede sadržaj.
Telo kao teritorija: led, vulkani, klanci i materica kao granica
Geografske slike u zbirci nisu razglednice nego sile: „Ledenjaci / Vulkani i klanci / Vrebaju / I režu pantljike maternice”.
Ovaj „rez” nije metafora samo za biologiju; to je metafora za društveni mehanizam koji se stalno mota oko ženskog reproduktivnog prostora: kao da je tu državna granica, minirano polje, javno dobro.
Kasnije će to postati eksplicitno političko i intimno u pesmi „Ne dirajte mi maternicu”: „Doktor nije dvojio. / Odrezati / Ja se nisam složila. / U maternici je prapočetak”.
Ovde nema velikih parola; ima jednostavan otpor, izrečeni „ne” koje je često teže od bilo kog manifesta.
Majka kao reč, reč kao majka
Zbirka stalno prebacuje fokus između majke kao biografije i majke kao pojma, i tu nastaje njen najdublji sloj.
U pesmi „Majkariječ” autorka rasklapa kliše: „Majkariječ je zlorabljena / Prenapuhana… / Majka riječ je preopterećena.”
Zatim pokazuje šta ostaje kada se ideologija skine: majka kao ukus i fiziologija jezika, „zrela kupina… kriška kruha… krvava bezvremenska posteljica”.
A u pesmi „Majka riječ” majka postaje radnica jezika i mira: „Majka sjedi u kutu i oštri riječi… / …reže… putanje projektila… / Na zgarištima / Majka sadi trajnice / I u nasade cijepi trajni mir”.
To je jedna od onih scena koje deluju gotovo mitski, ali su surovo realne: žena koja „oštri reči” dok se svet raspada, jer nema luksuz da ćuti.
Poreklo i „mapa bez putokaza”
U pesmi „Moja mama Ivka Perinica” geografski motiv postaje bukvalan: selo Dokanj je „tek odskora ucrtano… na kojima su upisane ceste bez putokaza”, a žene su „zvane… po svom čo’j’ku… zgurane u demunitive… sićušne, nevidljive”.
To je genealogija potiskivanja: identitet kao tuđe vlasništvo, ime kao umanjenica.
I onda jedna važna nijansa: majka „nije bila feministkinja… te riječi još nisu lomile ženske jezike”, ali to ne znači da u njoj nije postojala pobuna, samo nije imala dozvoljene termine. Zbirka upravo to hvata: kako se svest rađa pre rečnika.
Autoportret starosti: otac, dom, dnevna soba kao spomenik
„Ja sam Ana, Perina najstarija kćer” nosi još jednu liniju nasleđa, očevu. Autorka postavlja identitet preko pripadanja („Perina”), pa odmah pita: „Tko se još sjeća Pere?”
Zatim pravi jednu od najpotresnijih slika intime: umesto groblja, spomenik se zida u dnevnoj sobi, „od sjećanja klešem brdašce… stari hrast… mramornu ploču…”.
To je privatna arhitektura žaljenja, bez patetike, ali sa težinom koja se dugo zadržava.
Savremeni svet: stan bez snova, autobus kao filozofska kapsula
Zbirka nije zatvorena u „porodičnu” liriku; ona je i o gradu, tehnologiji, potrošačkoj mehanici.
U pesmi „Oglas” stan se prodaje zajedno sa aparaturama, ali „peru sve osim gorčine, ružnih riječi”, a subjekat klikće i izgovara: „Velik´ sam kao Bog”.
Okolo je „beton… usijani čelik… istopljeni asfalt… nigdje travke…”.
To je hladan, precizan prikaz civilizacije koja je pobedila prirodu, pa sad ne zna šta će sa sobom.
Nasuprot tome, „Podnošljiva lakoća življenja” (naslov koji namerno priziva kulturni eho) nalazi mir u banalnom: „Vožnja autobusom je antistresna… Opuštenost preplavljuje / I zaglađuje bore na čelu.”
U toj pesmi autorka ume da napravi malu, pokretnu meditaciju: gradski prevoz kao privremeni azil, kao mesto gde svet prolazi kroz retrovizor i gde „reprize nema”.
Zašto je ovo „najzrelije konceptualno delo”
„Geografija ženske povijesti” ima retku osobinu: koncept ne guši krv. Karte, granice, reljef, materica, jezik, sve je to sistem motiva, ali sistem nije „pametna konstrukcija”. To je način da se izdrži. Da se unutar haosa uvede minimalni red, onaj koji ne laže.
I možda najvažnije: zbirka odbija patetiku ne tako što postaje hladna, nego tako što bira tačnost. Autorka ume da kaže „ne” (doktoru, tradiciji, „finim riječima”), a da pritom ostane lirska. Ume da o majci piše i kao o telu i kao o reči, a da nijedno ne pretvori u floskulu.
Zato je ova knjiga dobra upravo tamo gde je najteže: u prostoru između doma i egzila, između nasleđa i izbora, između biografije i jezika. Ona mapira ono što se obično ne mapira, i baš zato pogađa.
Iz uredničkog osvrta, redakcija: nova Nova Poetika
Nema proizvoda u korpi.