„Kako je čovjek postao majmun” je roman snažne unutrašnje napetosti, napisan u registru urbanog košmara, društvene dijagnoze i duboko lične propasti. Refik Mujezinović vodi čitaoca kroz Sarajevo puno pukotina, kroz stanove, haustore, tramvaje, ratna sećanja, heroin, slučajne susrete i rasute sudbine, gradeći prozu u kojoj se svakodnevica prelama u nadrealno, a nadrealno deluje bolno dokumentarno.
U središtu romana nalazi se Damir, čovek kojeg su rat, porodični lomovi, zavisnost i unutrašnje propadanje doveli do tačke na kojoj granica između stvarnog i raspadnutog iskustva postaje gotovo nevidljiva. Oko njega kruže Tihana, Bajram Idrizi, majmun, komšiluk, policija, sećanja i društveni talog jednog grada koji pamti previše, a leči premalo. Iz tog vrtloga nastaje tekst koji pulsira kao ranjeni organ i stalno otvara pitanje koliko čovek može da izdrži, koliko može da se rastavi i šta u njemu ostaje kada se sve spoljašnje maske istroše.
Posebna snaga ovog romana leži u jeziku. Mujezinović piše precizno, urbano, oštro i bez suvišnog ukrasa. Rečenica mu zna da bude prljava od života, gorka od iskustva, duhovita na ivici očaja i istovremeno bolno tačna. Zato se u ovom romanu smešno i strašno kreću zajedno, kao bliski srodnici iste epohe. Čitalac ulazi u prostor gde se društvena bolest više ne skriva iza velikih parola, već izbija kroz detalj, tik, psovku, zavisnost, raspad intime i urušavanje identiteta.
„Kako je čovjek postao majmun” nosi energiju romana koji istovremeno pripoveda, secira i optužuje. U njemu majmun je znak duboke regresije; simbol sveta koji je izgubio pravac, čoveka koji posrće pod teretom istorije, tranzicije, rata i svakodnevnog samouništenja. To ovoj knjizi daje snažan filozofski i društveni naboj, ali njena prava snaga ostaje u književnosti samoj: u atmosferi, u ritmu, u unutrašnjem pritisku i u osećaju da čitate roman koji govori istinu o raspadu bez potrebe da je ulešava.
Ovo je knjiga za čitaoce koji traže savremenu prozu sa nervom, tamom, ironijom i stvarnim ulozima. „Kako je čovjek postao majmun” ostavlja trag upravo zato što udara tamo gde je književnost najživlja – u zonu između bola, svesti, jezika i sveta koji se svakog dana pretvara da je zdrav.













Recenzije
Još nema komentara.