Roman „Princ Ponoći” spisateljice Manjane Kavazović nas vodi u svijet nalik srednjovjekovnoj Veneciji – neumorni gondolijeri tiho klize krvotokom grada, provlačeći se ispod bezbrojnih kamenih mostova. (Ispod mosta se pružao uski kanal, dovoljan za jednu gondolu, u kojem se voda brzo kretala. Preko mosta kuće su bile zavijene mrakom, tek ponegdje istačkane blijedim ljubičastim svjetlom koje je tu i tamo treperilo.) No, ovaj grad nije satkan samo od vode i kamena – magija je ovdje stvarnost, nenametljiva ali sveprisutna, vješto utkana u svakodnevicu, običaje, arhitekturu, mitove i sam jezik, stvarajući ugođaj koji budi znatiželju i privlači čitatelja već s prvim redovima.
Veronika, djevojka plemićkog porijekla i vragolaste naravi, dolazi u posjet gradu Türkisu, na poziv samog princa. Ipak, lagodnost života koji nudi aristokratski stalež kojem pripada ne ispunjava je u potpunosti. Iako očarana sjajem i glamurom, balovima i božanstvenim haljinama, srce je vuče na drugu stranu – ka razotkrivanju legendi i tajni, za čime je odmalena pokazivala sklonost. A u svakoj od tih priča skriva se On – Princ Ponoći, Türkiški Paša, entitet na rubu demonskog, koji je, čini se, umiješan u svako zlo koje pogađa ovaj neobični grad. No, Veronika od samog početka naslućuje da stvari možda nisu onakve kakvima ih većina vidi – i ne manjka joj hrabrosti da udovolji svojoj znatiželji.
Dok je bila dijete, često je s Kasparom istraživala napuštene kuće u okolici Tulle. Uživala je u odgonetanju tajni koje su te kuće čuvale – ponekad sasvim bezazlene, poput ljubavnih pisama pohranjenih u kutiji ispod treće podne daske, jedine koja nije škripala, ili pak one ozbiljnije, kao što je tijelo zazidano u skrivenoj sobi iza salona.
Roman je oblikovan kao pletenica narativnih cjelina i efektnih dijaloga. Uvođenje u prilike i prošlost tog fantastičnog ambijenta, kao i u događaje koji su prethodili glavnoj radnji, diskretno je utkano među replike protagonista, bez suvišnih objašnjenja i predugačkih digresija.
Posebno treba istaći umješnost spisateljice u osmišljavanju imena likova i toponima. Tulla, Türkis i Ramadash – uzmimo ih za primjer – djeluju kao da su izvučeni iz stvarnog jezika čije značenje naslućujemo, ali ga ne poznajemo. Upravo ta iluzija stvarnosti čini ih izuzetno uvjerljivima. Iako pripadaju izmišljenom svijetu, ovi nazivi odjekuju unutrašnjom logikom, fonetskom uvjerljivošću i dosljednošću koja podsjeća na lingvističku predanost kakvu poznajemo iz Tolkienovog stvaralaštva. U njihovoj strukturi i ritmu osjeća se i primjesa orijentalnog, što daje poseban šmek pripovjedačkom tonu. – „Ra-ma-dash”, objavio je Kordely, teško izgovarajući slogove na omerolskom. „Sivi grad.”
Za kraj, možemo se zapitati – šta je to što neko djelo čini upečatljivim, vrijednim, što ga izdvaja iz mora prosječnosti? Uzmimo za primjer „Gričku vješticu” ili „Fantoma iz opere”, ostvarenja na koja neodoljivo podsjeća i naš Princ. Analogije i paralele su više nego očite, no sama radnja nije presudna – većinu detalja neumitno proguta magla zaborava. Ono što ostaje desetljećima nakon što se korice zaklope jeste slika, ugođaj, čak i boja, miris… Upravo je to odlika dobrog štiva – da ostavlja trag, da nam ponudi svijet koji ostaje s nama. Vjerujem da će i „Princ Ponoći” ostaviti takav dojam – onaj koji još dugo ne blijedi nakon što knjigu zatvorimo i pažljivo je odložimo na policu.
Nema proizvoda u korpi.
Recenzije
Još nema komentara.