Za sajt Nove poetike, osvrt na knjigu Kamile u ušima Petra S. Jevtića piše Nikola Miković.
Postoje rukopisi koji se mogu opisati unutar postojećih književnih kategorija, i postoje oni koji već samim svojim unutrašnjim ustrojstvom odbijaju da budu svrstani u poznate žanrovske i poetičke oblike. Kamile u ušima pripadaju ovom drugom tipu. Ova knjiga nije naprosto zbirka pjesama u prozi, niti ciklus vizionarskih fragmenata, pa čak ni modernistički lirski roman u rasutom obliku. Ona postepeno postaje pokušaj uspostavljanja jedne samostalne kosmologije jezika: sa sopstvenom antropologijom, sopstvenom fizikom čulnosti, sopstvenim pojmom zajednice, sopstvenom metafizikom predmeta i sopstvenim shvatanjem glasa.
Zbog toga je podnaslov – postanje horske lirike – od suštinske važnosti. On nije dekorativan niti žanrovski egzotizam. Naprotiv: on imenuje osnovni proces ove knjige. Jer, subjekt ovdje govori kao biće koje neprestano nastaje iz mnoštva glasova, tragova, predmeta, povreda, zvukova i naslaga pamćenja. Njegov glas je, dakle, horski. Ali, taj hor ne treba razumeti kao zajednicu skladno ujedinjenih bića – tačnije bi ga bilo imenovati kao vibraciju zajedničke ranjenosti.
U tom smislu, ovo je jedna od (rijetkih) knjiga u kojoj predmeti zaista pate.
Materija je u njoj, za razliku od nadrealističke čudnosti i postmodernističke igre označitelja i označenog, gotovo u patrističkom smislu natopljena posljedicama ljudskog prisustva. Šoljice, noževi, bubnjevi, igle, ožiljci, kule, police, stakla, žice, lonci, pragovi – sve pamti. Ali, ne pamti simbolički; pamti tjelesno. Zato se u ovom rukopisu susrećemo sa svojevrsnom poetikom traga.
To i jeste mjesto jedne od najdubljih osobenosti ovoga teksta: stvari kod ovog pisca ne „znače“ nešto drugo. One kao da su zaražene ljudskim boravkom.
Iz te poetike traga proizilazi i osnovna čulna arhitektura knjige. Nije slučajno što se u rukopisu neprestano ponavljaju oblici unutrašnjosti: uho, grlo, koža, žila, utroba, šupljina, korito, lonče, zjenica, dlan, kula, čaša. Svi ti oblici predstavljaju različite moduse prijema i zadržavanja svijeta. Ali, kod autora nijedna unutrašnjost nije stabilna: sve puca, curi, preliva se, ispušta zvuk, paru, so, krv, plač ili svjetlost.
Tu se može prepoznati daleka srodnost sa lakanovskim nervom, ali bez površne psihoanalitičke dekorativnosti koja često prati savremenu književnu upotrebu ovih pojmova. Kod autora subjekt se raspada u sopstvenom označitelju. Rečenica: „Samo ulaz se na ulaz neprekidno nadovezuje“ gotovo je paradigmatična za taj mehanizam beskrajnog odlaganja dolaska do središta.
Ipak, ovdje se javlja presudna razlika u odnosu na Lakana.
Dok je kod Lakana jezik prvenstveno prostor nedostatka, kod autora jezik je istovremeno i rana i mogućnost preobraženja materije. Zato noževi nisu (niti mogu biti) samo instrumenti destrukcije: „Nož je jezik koji je zalutao iz usta“. Jer, jezik stvarnost otvara hirurški.
Time nam se ukazuje i dublja veza sa palamitskom tradicijom pravoslavne antropologije. Međutim, to ne treba značiti da kod autora treba očekivati pojavu eksplicitnog bogoslovskog promišljanja. Palamitska dimenzija ovoga rukopisa prepoznaje se u načinu na koji se svjetlost javlja kao energija. Svjetlost kod njega nije simbolički znak transcendencije; ona je sila koja zahvata tijelo. Ona prži, razdvaja, razobličava, iscjeljuje i osuđuje. Suze su grlene, zvuk fizički ranjava, bjelance postaje vizija, a zenica nosi teret kosmosa.
To je asketska fizika svijeta. To je i čulna metafizika energije.
Baš tako i najveći dosezi ovog rukopisa nastaju onda kada se ta (meta)fizika poveže sa jasnim dramaturškim pokretom. Zbog toga Kamilja planina predstavlja jedan od ključnih tekstova čitave knjige: u njoj vizija dobija strukturu događaja.
Do tog trenutka u rukopisu je povremeno postojala opasnost da se vizije samo nadovezuju jedna na drugu u neprekidnoj proizvodnji metaforičke gustine. Ali, u Kamiljoj planini pojavljuju se kretanje, iskušenje, odricanje, strah i preobražaj. Drugim riječima: pojavljuje se dramaturgija.
Tako postaje vidljiva razlika između istinske vizije i puke verbalne ekstaze.
Sve dok kamila nije školska alegorija tereta (ostajući istodobno životinja, planina, istorija, sudbina, askeza i kosmičko tijelo), stih: „Ništa ne nosi za sobom ova tovarna životinja, ništa osim dana koji nestaje“ djeluje snažnije od mnogih raskošnijih fragmenata u rukopisu. Nakon nabiranja slika, tekst se (iznenada) sabija u jednostavnost, te time dobija težinu.
Ovdje dolazimo do jednog od ključnih problema i ključnih potencijala ove knjige.
Pisac očigledno posjeduje izuzetnu sposobnost proizvodnje vizionarskih slika. Ali, velika književnost nikada ne nastaje iz količine vizija – ona nastaje iz njihovog rasporeda.
To je opasna tačka.
Jer, kad sve postane otkrivenje – ništa više nije otkrivenje.
Na tom tragu su kratki i disciplinovani tekstovi veoma snažni dijelovi rukopisa. Smrt, Oko, Odnos, pojedini molitveni zapisi, završni dijelovi Rastajanja – tu se vidi da autor da je autor ujedno i vizionarski ekstatik i stvaralac sposoban za surovu jezičku ekonomiju. Takav spoj, dakako, deluje gotovo oksimoronski.
„Stakleni su neboderi / Samo lupe za pronalazak čovjeka.“
To je jedna od (mnogih) uspjelih rečenica u čitavom korpusu upravo zato što nije preopterećena. Ona misli. I, što je još važnije: ona misli kroz sliku, a ne pored nje.
Isto važi za:
„Dosada je pastir – čuva livadu od stada.“
Ili:
„Ruševine su početak hrama.“
U takvim trenucima tekst dostiže ono što je veoma teško: privid nužnosti. Čitalac nema utisak da je autor „smislio“ dobru rečenicu; ima utisak da je rečenica morala biti napisana upravo tako.
Međutim, drugi dijelovi rukopisa pokazuju sklonost ka (hiper)metaforizaciji, tako da neke kovanice – poput „plavoomislim“ – zaista proizvode novi čulni prostor. U takvim prilikama neiskusan čitalac mogao bi da stekne utisak o demonstraciji jezičke moći.
No, tu se pojavljuje jedna veoma važna estetička granica.
Veliki vizionarski pisci znaju da najsnažnije rečenice nisu uvijek najraskošnije. Naprotiv: ponekad je dovoljan jedan grubi, gotovo siromašni predmet da bi se cijela metafizika teksta sabrala u jednu tačku. Zbog toga su najuspjeliji momenti ovog rukopisa oni u kojima se visoko i nisko sudaraju:
tri jajeta,
bose noge u blatu,
lonče,
sok kroz monašku odoru,
zvonce u bradi,
krv u očima,
vlažno drvo,
prazna kuća.
Tu vizija dobija otpor stvarnosti. A, bez otpora stvarnosti svaka mistička poetika rizikuje da postane samohipnoza.
Još jedan od jakih utisaka jeste i taj da gotovo sve u knjizi nešto nosi. Tako je jedna od veoma dubokih tematskih osovina rukopisa motiv tereta.
Čini se da je zbog toga ljubav u ovom rukopisu daleko od romantične idealizacije: ona je zajedničko podnošenje trajanja. Upravo su zato najnežniji dijelovi knjige istovremeno i najbolniji. Misli poput:
„Mi nismo htjeli nikakav naš svijet, / Nego svijet smo htjeli“
ili:
„Ja sam i ovako / Zadužen za bliskost“
predstavljaju presudne trenutke rukopisa. Jer, u njima subjekt prvi put odustaje od želje da svijet pretvori u sopstvenu viziju. On želi da ostane sa drugim čovjekom u samom svijetu.
To je onaj nivo na kojem ova knjiga dobija svoju etičku dimenziju.
Nije slučajno što se u Dolini belih čadora javlja ideja „velike pažljivosti“. To je, takođe, veoma važan pojam ovog rukopisa. Jer, ovdje je pažljivost daleko više od psihološke osobenosti; mogli bismo je nazvati čak i antropološkim stavom. Ona predstavlja otpor preziru. A, prezir je (u ovoj knjizi) najdublji oblik duhovnog pada.
Zato Nedeljkovići ne djeluju kao sekta, niti kao romantični pustinjaci. Oni predstavljaju pokušaj života u stanju povećane pažnje prema svijetu, predmetima, ljudima i tragovima koje ljudska prisutnost ostavlja u materiji.
U tom smislu, Kamile u ušima ne mogu biti imenovani kao religiozna knjiga u banalnom značenju te riječi. Ovo je knjiga bez dogmatske trijumfalističke sigurnosti, knjiga svijeta koji izgleda kao hram nakon zemljotresa – predmeti još pamte bogosluženje, ali je poredak narušen.
I, to je ono što horu daje na značaju i važnosti: pojedinac više ne može sam da nosi iskustvo svijeta.
Otud i specifična žanrovska neodredivost ovog rukopisa. On nije ni roman, ni poema, ni zbirka pjesama, mada u sebi sadrži elemente svega toga. Najtačnije bi bilo reći da je ovo izmišljena duhovna knjiga iz nepostojeće tradicije.
Tekst se neprestano kreće između:
apokrifa,
žitija,
monaških zapisa,
knjige otkrovenja,
antropološke vizije,
liturgijskog dnevnika,
i vizionarske proze.
Zato se srodnosti sa Pavlovićem, Popom, Lalićem, Sijarićem, pa čak i Blejkom, mogu prepoznati samo djelimično. Zaista, one postoje kao tragovi, ali ne iscrpljuju prirodu ovoga teksta. Jer, najzanimljiviji je onda kada prestaje da liči na bilo koga.
I, tu treba jasno reći nešto važno: ovaj rukopis nije „savremen“ u uobičajenom smislu riječi. U njemu se ne prepoznaju elementi dominantne poetike ironijske distance, urbane fragmentarnosti ili minimalističke intime. Njegova ambicija je mnogo opasnija: on pokušava da ponovo uspostavi mogućnost velikog vizionarskog glasa u vremenu koje više ne vjeruje u viziju.
Zbog toga će ova knjiga vjerovatno izazivati ili snažnu odbojnost ili snažno oduševljenje. Sredine će biti malo. Ali, to nije nedostatak; to je sudbina svake knjige koja pokušava da stvori sopstvenu duhovnu geografiju.
Ipak, upravo zbog te ambicije disciplina postaje presudna.
Jer, najveća opasnost ovoga rukopisa nije nedostatak snage, nego njen višak.
Stoga se konačno pitanje ove knjige ne tiče talenta – jer je talenat ovdje nesumnjiv – nego mjere. Od toga će zavisiti hoće li Kamile u ušima ostati zanimljiv, ali preopterećen rukopis, ili će postati zaista velika knjiga.
Najteži zadatak autora neće biti da nauči kako da piše ljepše. Naprotiv: on već sada posjeduje rijetku sposobnost da proizvede rečenice koje čitalac pamti kao čulne događaje. Njegov pravi zadatak biće da nauči:
šta izbaciti,
gdje zaćutati,
kad ne napisati najljepšu rečenicu koja mu je došla.
Jer, velika vizionarska literatura onda kada autor, ne trudeći se da pokaže sve što može, zna šta mora prećutati da bi tekst zadržao unutrašnju napetost. Ali, upravo zato ovaj rukopis ostaje izuzetno važan – on pokušava nešto što savremena književnost rijetko više pokušava: da ponovo misli svijet kao duhovno i čulno jedinstvo. Da pokaže kako predmeti pamte. Kako tijelo postaje kosmologija. Kako hor nastaje iz ranjenih glasova. Kako se bliskost pretvara u teret i spasenje istovremeno. I kako jezik, čak i onda kada je rana, još uvijek može biti mjesto preobraženja materije.
Zato Kamile u ušima u svojim najboljim trenucima djeluju kao ostatak jedne (bojim se, izgubljene) duhovne civilizacije čiji su predmeti preživjeli, ali čiji je poredak razoren.
I (opet se pribojavam) čini se da je u tome njena najdublja istina.
Nema proizvoda u korpi.