U zbirci Vapaj duše Ademir Suljagić gradi liriku iz dodira, pauze i zastoja, iz onih časova kada pogled duže ostaje na klupi, mahovini, kiši ili broju telefona. Ljubav ovdje diše kroz trag, odsustvo i zadršku, pa svaka sitnica dobija težinu unutrašnjeg događaja. Prvi dio knjige nosi mekšu temperaturu čežnje, dok drugi otvara rat, gubitak, smrt i onu vrstu pamćenja koja se urezuje dublje od svakodnevice. Suljagićev stih bira jednostavnost, ali u toj ogoljenosti često bljesne snažna slika: ime pod mahovinom, rastanak kojem bi više pristajalo ljeto, dimnjačari kao znak poremećene ravnoteže svijeta. U tim pjesmama tišina ima gotovo ravnopravan status sa riječju, a prećutano često ostavlja jači trag od iskaza. Kada progovori o ratu, pjesnik zadržava mjeru i upravo zato bol dobija punu gustinu. Povremena ironijska iskra spašava tekst od jednolične tuge i otvara prostor za unutrašnji otpor. Vapaj duše djeluje kao rukopis čovjeka koji je vlastitu krhkost pretvorio u miran, čitljiv i emotivno postojan glas.
Intervju sa autorom. Pitanja iz redakcije nove Nove POETIKE:
1. Naslov zbirke „Vapaj duše“ sugeriše unutrašnji krik koji nije nužno glasan, već tih i postojan. Kada ste prvi put osjetili da ta unutrašnja napetost mora da se pretoči u stih?
Moje „piskaranje“ seže još iz srednjoškolskih dana, kada sam pokušavao neke svoje emocije kanalisati i usmjeriti na hartiju. Konkretno, što se tiče ove zbirke koja nosi naziv „Vapaj duše“, stihovi su nastali u jednom veoma teškom vremenu koje je zadesilo mene, ali i sve druge koji su se našli u vihoru rata. Mišljenja sam da teške situacije u kojima se čovjek zna naći proizvode jake emocije. One traže izlaz iz same osobe. Duša u takvoj situaciji osjeća pritisak kao pod presom. Iz takvog pritiska iz duše se iscijedi nešto vrijedno, kao neka vrsta destilata esencijalnog ulja. Za mene je, u tom teškom vremenu, pisanje bilo kao odušak i način prevazilaženja teškoća u kojima sam bio.
2. U Vašim pjesmama ljubav se često javlja kroz male, svakodnevne slike, klupu u parku, mahovinu, kišu, telefonski broj, tišinu na putu do stana. Zašto Vam je važno da velika osjećanja govorite kroz sitne detalje?
Mislim da takvi segmenti koji se pojavljuju u pjesmama jesu slike koje gotovo svako od nas u životu doživi. Zbog takvih detalja ovi stihovi će biti lako pristupačni i prepoznatljivi mnogima koji budu čitali ove pjesme. Mnogi će pomisliti da su se upravo oni našli u takvoj situaciji, jer sitni detalji svake slike, pa i lirske, čine sliku vrjednijom.
3. Jedan od najupečatljivijih motiva u zbirci jeste neizgovoreno, ono što ostaje prećutano, a ipak snažno prisutno. Da li poeziju doživljavate kao prostor u kojem se izgovara upravo ono što u životu najteže izgovaramo?
Da. Jer mislim da je upravo i sam život takav. Mnogo puta nam se desi da se nađemo u situaciji gdje neke stvari prećutimo da ne bismo pokvarili trenutak ili da sačuvamo neke dobre odnose… Da li je to ispravno, o tome neću suditi. Ali činjenice govore upravo tako i zbog toga sam, možda i bez namjere, koristio „prećutano“ da bi stih dobio na jačini.
4. Priroda u knjizi prevazilazi ambijent, i kao da postaje saučesnik unutrašnjih stanja: kiša, trava, zemlja poslije kiše, sivo nebo. Koliko je spoljašnji pejzaž za Vas povezan sa unutrašnjim pejzažom pjesme?
Kao osoba koja se rodila i odrasla u varošici gdje je čista priroda bila sastavni dio života nisam mogao izostaviti ambijent božanske kreacije u svojim pjesmama. Mogao sam i mogu satima posmatrati oblake kako plove nebeskom pučinom. Može li išta zamijeniti bjelinu čistog snijega koji iskričavo svjetluca na januarskom suncu? Ili šarenilo boja u jesenjoj šumi? Mislim da sam na ovaj prosti način uspio dati odgovor na vaše pitanje.
5. Zbirka je podijeljena u dva dijela: prvi je intimniji i ljubavni, dok drugi snažnije otvara pitanja prolaznosti, rata, gubitka i egzistencije. Da li ste tu podjelu promišljali kao razvoj jednog unutrašnjeg puta?
Stihovi su nastajali, ponavljam, u jednom užasnom trenutku. I pisani su stihijski. Kako sam se osjećao u pojedinom trenutku, tako sam i pisao. Podjela je nastala mnogo, mnogo kasnije, kada sam shvatio da razlika između stihova postoji i da bi se mogli podijeliti u dvije grupe.
6. U pjesmama poput „Olovni vojnici“, „Svemirska poremećenost“ i „Preko granice bez pasoša“ lično i kolektivno iskustvo rata dobija snažan, ali nenametljiv glas. Kako ste nalazili mjeru između ličnog svjedočenja i poetske suzdržanosti?
Sada, sa ove vremenske distance, mogu reći da me pomalo strah ovih mojih pisanja. Jer, čitajući ih, mogu se sjetiti trenutaka kada su nastajali, pa tako i emocija i stanja duše u tom trenutku. Recimo, pjesma „Olovni vojnici“ napisana je u jednom dahu, na papiru od kutije cigareta, u tranšeu rova. A sama suzdržanost u pisanju, ponovit ću, tu je da bi dala jačinu stihu i da bih izbjegao patetiku, koja nikome nije potrebna.
7. U pjesmi „Poznanstvo sa Krležom“ osjeća se i književna fascinacija i razgovor sa tradicijom. Koji su autori bili Vaši važni sagovornici dok je nastajao „Vapaj duše“?
Da. U tom vihoru lošeg bili su i ti trenuci koji su bljesnuli poput dijamanta. Pjesma „Poznanstvo sa Krležom“ isto tako je napisana u hipu. Nekom igrom sudbine bio sam prisutan na književnoj večeri koja je bila posvećena Miroslavu Krleži. Ambijent Hotela Tuzla, sala sa udobnim foteljama, pratnja klavira i violine, Krležini stihovi… Opčinjen sam izašao u jesenju noć, došao kući i napisao pjesmu. Pjesma je više potaknuta tom fascinantnom večeri nego samim Krležinim djelom. Iskreno, od Krleže sam pročitao samo par knjiga, ali ta noć je bila posebna. Tako sam jednog dana sjedio u pomoćnim prostorijama društvenog doma u Gornjoj Tuzli, gdje su moji prijatelji imali probu pred nastup. Čeprkajući po prašnjavim stvarima, nađem jednu knjižicu tada meni još nepoznatog pisca. Zbirka pjesama „Uči li noćas neko u ovom gradu Japanski?“ Naravno, pisac je Milenko Jergović. On je na mene ostavio dubok utisak stilom pisanja u toj zbirci. Zatim, stihovi tajanstvenog pjesnika, za kog sad već sumnjam da je ikad postojao, Vere Gagonen. Do njegovih stihova sam došao slučajno, u nekom časopisu. Ne mogu da ne spomenem Kapora, čije sam romane „gutao“ još kao srednjoškolac.
8. Vaš životni put nije bio zatvoren u književne institucije, već obilježen radom, svakodnevicom i iskustvom običnog čovjeka. Šta za Vas danas znači pisati poeziju i šta biste voljeli da čitalac ponese iz ove knjige nakon posljednje stranice?
Istina, nisam visokoobrazovana ličnost, ali već sam spomenuo da sam oduvijek nešto pisao i pokušavao da se izrazim preko pisane riječi. Kada vidim neku osobu, pogotovo ako je mlada, da nije zadovoljna poslom koji obavlja, znam je upitati: „Šta bi ti u životu volio raditi?“ Da bih je potakao na odgovor, rekao bih: „Evo, ja bih, recimo, volio biti pisac.“ Mislim da ovo dovoljno govori koliko mi znači pisanje. Čitalac iz ove zbirke, pogotovo iz drugog dijela, može dugo razmišljati o tome šta teška vremena nose sa sobom i kako takvo vrijeme može uticati na dušu čovjeka.
Nema proizvoda u korpi.