Princ Ponoći: Karneval Manjane Kavazović otvara se u prostoru u kome su grad, maska i voda više od scenografije. Türkis je mesto raskoši, muzike i privida, ali i grad u kome pitanja brzo postaju opasna. Čitalac u njega ulazi kroz Veroniku, junakinju koja dolazi spolja, sa željom da vidi čudo i sa spremnošću da potceni tamu. Njena radoznalost vodi u zonu gde se mit, trauma i želja više ne mogu lako razdvojiti. U središtu romana stoji Princ Ponoći, figura oblikovana između straha, privlačnosti i nedorečenosti. Maske, velovi i prikriveni identiteti ovde postaju jezik kroz koji roman govori o samoodbrani, zabludi i identitetu. Voda, kanali, more i sirene osim što ukoviruju priču, oni je i neprestano pomeraju, mute i prete joj. Zato karnevalska raskoš u ovom romanu nikada nije odvojena od opasnosti, već deli isti ritam sa njom. Karneval je tek prva knjiga, ali već otvara širi prostor magije, politike, porodičnih tajni i nestanaka. U razgovoru koji sledi, Manjana Kavazović govori o nastanku Türkisa, Veronikinom glasu i unutrašnjoj logici sveta koji čitaoca istovremeno poziva i iskušava.
Intervju sa autorkom. Pitanja iz redakcije nove Nove POETIKE:
1. Kako je nastajao Türkis kao grad iz snova i noćnih mora? Šta je bila njegova prva slika u Vašoj imaginaciji – grad, atmosfera, muzika, voda, maska ili neka sasvim druga početna iskra?
Na samom početku nisam imala jasnu sliku. Postojao je samo poprilično maglovit koncept grada u mojoj glavi, umotan u šarenilo, muziku i sjaj. Poput skoro svih ostalih bitnih elemenata u knjizi, inspiraciju sam najprije izvukla iz vlastitog života, te su tako kanali Venecije i grad u koji sam kao dijete išla na ljetovanje ponudili temelje za ono što će kasnije postati Türkis. Odatle su potekli i simboli maski i vode. Sve nakon toga bio je proizvod isključivo mašte. Jedini trik koji sam koristila prilikom pisanja bio je da joj se u potpunosti prepustim, zamislim da sam glavna junakinja koja upoznaje Türkis po prvi put i bacim se u taj svijet kao čitalac koji tek počinje s čitanjem. Otkrivala sam ga zajedno s Veronikom. Rastao je bez žurbe, bez pritiska očekivanja, isprva bez svih onih raskošnih detalja koji ga sada čine tako upečatljivim. Türkis je prije svega grad u koji bih željela otići, da zaista postoji, stoga nije bilo teško na već postojeće temelje dodati asortiman mojih želja i fantazija i stvoriti taj famozni grad iz snova i noćnih mora.
2. Princ Ponoći: Karneval spaja tamnu fantastiku, gotičku misteriju, avanturu, romansu i karnevalsku raskoš. Kako ste nalazili ravnotežu između tih registara da roman ostane i zavodljiv i napet?
Mislim da se zavodljivost pronalazi upravo u činjenici da je roman spoj različitosti koje u njemu koegzistiraju bez problema. Kada sam započela s pisanjem, na umu nisam imala ravnotežu. Roman je prije svega gotovo drzak, jer nudi utočište svim iznimkama i suprotnostima. Više mi je bio cilj čitaoce izbaciti iz ravnoteže i suočiti ih sa svim proturječnostima koje se neočekivano pojavljuju u priči, stoga je Türkis kao mjesto radnje romana grad u kojem je sve moguće i u kojem je sve dozvoljeno. U takvoj atmosferi napetost se rađa prirodno. Raskoš i misterija, sjaj i tama vjerno odražavaju proturječnosti koje se nalaze u svakom od nas, kao kompleksnim ljudskim bićima. Mislim da upravo ove karakteristike čine roman drugačijim, privlačnim i interesantnim. U njemu sam željela prikazati kako je moguće spojiti bezazlenu avanturu s romansom, karnevalsku atmosferu s ozbiljnim temama, fantastiku s realnošću…
3. Veronika u roman ulazi kao autsajderka, istovremeno hrabra, radoznala i ranjiva. Šta Vam je bilo najvažnije da sačuvate u njenom glasu kako bi čitalac svet Türkisa doživljavao upravo kroz nju?
Riječ autsajderka je ključna za razumijevanje Veronikinog lika. Stranac je u vlastitoj porodici, u društvu u kojem je odrasla, a potom i u Türkisu. Kao neko ko gleda taj svijet izvana, ko je došao u grad zbog zadovoljstva i sebičnih razloga, njen doživljaj grada je poprilično uslovljen privilegovanim položajem u kojem se nalazi. Isprva nije u stanju vidjeti sve negativne i mračne strane grada. Zaslijepljena je njegovim blještavilom, muzikom i zavodljivom atmosferom, osmišljenima da zavaraju lakovjerne poput nje. Samo je njena vlastita radoznalost, često vrlo pogubna za nju, vodi preko granice poznatog, sigurnog i dobrog. Bilo mi je veoma važno da kroz roman povremeno podsjetim čitatelje da je ona ipak djevojka od devetnaest godina. Naivna, neiskusna, sa svim onim mladalačkim manama koje životne lekcije s godinama isprave. Krivca za izbore koje pravi u romanu, za način na koji se izražava te za odluke koje donosi možemo pronaći upravo u njenoj dobi.
4. Figura Türkiškog paše, odnosno Princa Ponoći, gradi se između mita, straha i privlačnosti. Kako ste odlučivali koliko da otkrijete, a koliko da zadržite u senci, da bi taj lik ostao moćan?
Slika Princa Ponoći rodila se u mom umu malo prije slike grada. Nastala je spontano, nenadano, bez jasno definisanih karakteristika. Tada, na samom početku nisam imala ideju o tome ko je zaista i koliko će biti bitan. Smatram da je taj nenamjeran propust pridonio tome da njegov lik ostane misteriozan i meni samoj, što mi je omogućilo da zadržim njegovu moćnu auru kroz skoro cijeli roman. Njegov nastanak je možda bio slučajan, ali svaki naredni korak je bio pomno osmišljen. Od početka je bio i ostao lik kojem sam bila prisiljena dati najveću pozornost, upravo kako bih prenijela na čitatelje tačno onaj dojam koji sam ja imala o njemu kada sam stvorila njegov lik. Mada jedan od najvažnijih likova u romanu, ne dobija svoj glas. Za razliku od mnogih drugih likova kojima sam na trenutak dozvolila da izađu van granica Veronikinog ograničavajućeg doživljaja, Princa će čitatelji posmatrati isključivo kroz njene oči, što nije bila slučajna odluka. Veronika je lik koji najmanje zna o tajnama i misterijama grada, i stoga savršena za predstavljanje jedne od najtajanstvenijih ličnosti u romanu. Veronika mi je poslužila kao putokaz, kako ne bih odlutala i otkrila previše. Cilj mi je bio ponuditi uvjerljivu, ličnu i logičnu sliku Princa kao misteriozne figure koja pod maskom krije viševijekovne tajne. Shodno tome nisam mogla ponuditi sve interesantne detalje o Paši. Čitalac će ih tako otkrivati u malim dozama, zajedno s Veronikom.
5. U romanu se stalno vraćaju maske, velovi, preobražaji i prikriveni identiteti. Koliko su ti motivi za Vas estetski ukras sveta, a koliko način da govorite o identitetu, traumi, želji i samoodbrani?
Ranije sam spomenula da maske potiču od venecijanskog karnevala koji mi je poslužio kao prvobitna inspiracija. Oblikovala je Türkis kao grad raskoši, zabave i misterija, ali pod velom karnevala kriju se zapravo vrlo značajne teme. Pitanje identiteta nije samo važno za Veronikin lik u romanu. Problem je s kojim se suočavamo u našoj stvarnosti, u svakodnevnom životu. Roman ide još dalje te se ne bavi samo vlastitim individualnim identitetom, već propituje različite perspektive na koje se ista osoba može posmatrati, različite verzije nas samih u životima drugih ljudi. Maske su tu da nas podsjete da stvarnost nije onakva kakvom se čini. Vrlo često je istkana od laži i tajni, predrasuda i loših sjećanja. Maske nam nude jedno, a zapravo prikazuju nešto sasvim drugo. U romanu je očito da se iza njih ponekad kriju anđeli, dok se čudovišta šepure na svjetlu. Služe da sakriju, otkriju, prevare i propitkuju, jer ono što se naizgled čini dobrim, možda je loše, a ono što smo smatrali lošim, može imati pozitivne posljedice. Na kraju se postavlja pitanje šta je stvarno, a šta iluzija. U šta smo odlučili da povjerujemo, a šta smo osudili bez poznavanja svih činjenica.
6. Voda, kanali, more i sirene nisu samo ambijent, već deluju kao aktivna sila romana. Kakvo simboličko i emotivno značenje voda nosi u ovoj priči?
Voda je oduvijek bila važan element u mojim radovima. Za mene predstavlja pokretačku silu, snagu, odlučnost i opstanak, silinu emocija, beskraj i sve ono što je nesvjesno, potisnuto, ali svejedno u nama. Poput maski, voda u romanu ima estetsku ulogu koja nudi potpuniju sliku Türkisa. U isto vrijeme nosi sa sobom značajnu simboliku. More je poveznica s mojim identitetom, sirene su most između fantastike i realnosti, a kanali i voda znak protočnosti i nemira koji odlikuju Türkis. U njima iznova pronalazimo sveprisutne proturječnosti, meni tako fascinantne. More može biti mirno ili uzburkano. Voda je izvor života, ali isto tako može ubiti. Sirene su fantastična bića iz bajki, ali u romanu prikazane sa zašiljenim očnjacima. Kanali su romantični, ali i skliski i na njima se odvija većina nedjela iz priče. Svaki element se može protumačiti na više načina, i svaki od njih je pomno izabran i ugrađen u priču s preciznošću koja pažljivom čitaocu zasigurno neće promaknuti.
7. U kratkom osvrtu na kraju knjige pojavljuje se upečatljiva formulacija „tama posuta štrasom“. Koliko Vam je bilo važno da roman istovremeno bude raskošan i opasan, blještav i mračan, zavodljiv i preteći?
Na „Tami posutoj štrasom“ se moram zahvaliti recenziji Milana Sobodića, koji je savršeno shvatio suštinu mog romana. Prije svega mi je bilo važno da napišem autentičnu priču, koja bi u potpunosti mogla predstaviti moje „ja“. Svaka stranica romana ima moj otisak, a svaki odlomak daje poprilično ranjiv uvid u moj unutrašnji svijet. U svaku rečenicu sam utkala dio sebe, upravo kako bi se na kraju stvorio veličanstven labirint ideja, misli i osjećaja, koji su toliko dugo lutali u meni i konačno dobili priliku da se ispolje na stranicama romana. Nisam se pretjerano trudila da zadržim određene motive poput raskoši ili opasnosti. Jednostavno sam opisivala taj svijet, pa je moj jedini zadatak bio da dam vjerodostojan prikaz vlastite nutrine. Motivi koje pronalazimo u romanu su proizvod dijelova mene koje sam unijela u priču, onoga što jesam. Ako je priča mračna, zavodljiva i opasna, a s druge strane raskošna, blještava i privlačna, to je zato što je takav moj unutrašnji svijet. Nije mi bio cilj predstaviti nešto savršeno, već prikazati i vrline i mane, najintimnije nadanja, najmračnije želje, istine koje nas uništavaju i laži kojima lakše gutamo stvarnost, sve ono čega se plašimo priznati samim sebi. Roman se namjerno igra suprotnostima i čeka da bude izazvan.
8. Oko Veronike se vrlo brzo formira složena mreža nepoverenja, privlačnosti i suprotstavljenih energija. Kako gradite takvu emocionalnu i karakterološku tenziju, a da pritom sačuvate misteriju i ritam priče?
Kada sam započela pisanje romana, nisam imala sve odgovore na pitanja. Nisam čak imala ni ideju kako će Veronikina priča završiti. Postojale su samo neodređene ideje i slike. Ne volim planirati unaprijed, jer tako gubim autentičan doživljaj svijeta koji kreiram i koji se aktuelizira tek kad stavim olovku na papir. Upravo nepoznavanje svih najvažnijih detalja priče mi je omogućilo da s lakoćom zadržim napetost i ritam. Tokom pisanja se s apsolutnim povjerenjem prepuštam stvaralačkoj energiji i dopuštam likovima da me odvedu u smjeru u kojem trebam ići. Priču otkrivam sama sebi dok je pišem, i tako polako sastavljam razbacane djeliće slagalice. Vjerujem da je upravo to dovelo do tajanstvenosti i emocionalne tenzije koja se osjeća u romanu.
9. Pored Veronike, vrlo su upečatljive i ženske figure poput Doriane, Aramine i Lorelai. Koliko Vam je bilo važno da svaka od njih u roman unese poseban oblik snage, znanja ili unutrašnje rane?
Svaki lik u mom romanu je građen s pažnjom i određenom simbolikom na umu. Mnogi od njih su zasnovani na stvarnim osobama iz mog života. Željela sam predstaviti široku lepezu likova, od kojih svaki ima svoje slabosti i svoje vrline, a ženski likovi su od posebnog značaja. Cilj mi je bio pokazati bogatstvo ženskog iskustva kako bih se odmakla od uobičajenih junakinja iz romana koje poznajemo. Veronika je tako naivna, neiskusna i mladalački arogantna. Nema odgovore na sva pitanja, ne donosi uvijek ispravne odluke, te je prisiljena pokazati ranjivost u trenucima kada to najmanje želi. Dorianin lik je tu da nas podsjeti na žensku snagu i intelektualnu moć, a ne samo na emocije koje se vrlo često vežu prije svega za žene. Aramina predstavlja viševjekovnu mudrost i znanje. Lorelai je naizgled slaba, ranjiva i nezaštićena, no s velikim kapacitetom za oprost, nadu i povjerenje. Nijedan lik nije isti, a svaki nosi poruku i lekciju, ako odlučimo da naučimo nešto od njih.
10. Karneval je označen kao „knjiga prva“, a roman otvara mnogo većih tajni – o prošlosti, magiji, politici i porodičnim nestancima. Kada ste pisali ovu knjigu, koliko ste unapred već znali širi luk serijala i šta biste, bez spojlera, najavili čitaocima koji će čekati nastavak?
Kada sam započela pisanje romana, nisam na umu imala više od jedne knjige. Potom sam shvatila da priča koju želim ispričati zahtijeva barem još jedan nastavak, jer su osim Veronike kao glavne junakinje, na scenu stupili i drugi likovi. Zahtijevali su od mene da im dam glas, što je bio posve nemoguć poduhvat za samo jednu knjigu. Čitaocima mogu sa stopostotnom sigurnošću najaviti da očekuju neočekivano, da neće biti spremni na ono što ih čeka u daljnjim nastavcima te da će dobiti razrešenje nekih od najvažnijih pitanja koja roman nameće već na početku, ali odgovore ne nudi do samog kraja. Obećajem još više avantura, misterija, neočekivanih zapleta i novih likova. Oni koji su uživali u prvom dijelu, zasigurno će se zabaviti nastavkom koji čitatelje uvodi još dublje u svijet iz kojeg potom neće biti moguće vratiti se nazad.
Nema proizvoda u korpi.