Razgovor za Novu Novu POETIKU
Roman „Bježanje” Alekse Kubata počinje povratkom Miloša u Dolinu Eskapsku, ali taj povratak od prvih stranica gubi svaku sentimentalnu sigurnost. Miloš se vraća sa željom da obradi zemlju, ispuni očevu poslednju želju i nekako preuredi sopstveni život.
Međutim, Eskapija ga ne dočekuje kao zavičajni zaklon, nego kao prostor odlaganja, pijanki, sitnih nasilja, umora, snova i neispunjenih zaveta. Kubatov roman zato nije priča o povratku kao spasenju, već o povratku kao novom obliku rasula.
Njegov jezik spaja kafanski govor, lokalni idiom, arhaični zamah, psovku i filozofsku rečenicu, zbog čega se komično i tragično stalno prelamaju jedno kroz drugo. Zemlja, ljeska, porodica, politika i alkohol postaju mesta na kojima se vidi koliko je teško ostati pred sobom.
U ovom razgovoru Aleksa Kubat govori o radu kao mogućem spasu i ironiji, o majčinom odlasku, Eskapiji, filozofiji banalnosti, sporednim likovima, snovima i završnom prelamanju romana. Pitanja postavlja redakcija Nove NOVE POETIKE.
Redakcija Nove NOVE POETIKE: 1. Miloš se vraća u Dolinu Eskapsku sa namerom da obradi zemlju i ispuni očevu poslednju želju, ali skoro svaka radnja koja bi trebalo da bude početak pretvara se u odlaganje, pijanku, nasilje, san ili novu komplikaciju. Kako si gradio taj ritam u kome je rad istovremeno mogući spas i gotovo nemoguća stvar?
Aleksa Kubat: Rad u romanu ima pomalo sakralni, a pomalo ironičan karakter. Glavni junak vidi rad kao vrstu spasa, kao način da se izmigolji iz učmalosti svakodnevice i svoj život dovede u ravan većeg smisla.
Tu dolazimo do ironičnog karaktera rada kao pojma u ovom romanu, jer se o radu samo naglaba i kontemplira, a onog efektivnog rada nema ni u naznakama. Moglo bi se reći da besposličari i dokoličari maštaju o radu čisto da bi razbili monotoniju svog postojanja.
Za Miloša, koji pak podstiče druge na rad jedino njemu bitan, posljednje otkrovenje biva sama činjenica da njegov posao neće niko drugi do on sam da uradi.
Redakcija Nove NOVE POETIKE: 2. Majčina rečenica „Ti dolaziš a ja odlazim” vrlo rano preseče svaku mogućnost sentimentalnog povratka. Da li je ta scena za tebe bila početna tačka romana, ili si tek kasnije otkrio da se u njoj nalazi čitav mehanizam knjige: jedan povratak ne zatvara nijedan odlazak?
Aleksa Kubat: Jedan povratak ne zatvara nijedan odlazak, kako lijepo rečeno. Lik majke nastaje na dosta čudan način. Kada sam stvarao Miloša, bilo je potrebno, naravno, napraviti neku koliko-toliko pritajenu prošlost.
Tako dolazimo do majke, koja simbolizuje umor i rastrojenost starije generacije od životnih okolnosti koje vladaju tim pomalo mitskim prostorom Eskapije. Majka je prva pobjegulja romana, koja bježi iz mitske antiutopije u jednu nemitsku, sasvim jasno određenu državu, Njemačku, koja se, kao što znamo, prostire po centralnoj Evropi sa jasno oivičenim granicama i u koju naši ljudi najviše i odlaze.
Mira je simbol iznevjerenih očekivanja generacije naših roditelja, kao i jasan simbol pada duha i gubljenja nada iste generacije. Njen bijeg je ujedno i posljednji bijeg njenog života, i ona je kao takva zatvorila svoj životni krug. Više za nju nikad nećemo čuti. Ostalo joj je samo da umre.
Redakcija Nove NOVE POETIKE: 3. Dolina Eskapska u romanu nije samo prostor radnje, već mesto koje ima svoju memoriju, svoj otrov, svoje komične reflekse i svoju skoro mitsku težinu. Koliko je Eskapija prepoznatljiv zavičaj, a koliko izmišljena laboratorija u kojoj si mogao da zgusneš ono što se inače raspe po svakodnevici?
Aleksa Kubat: Pojam Eskapije proizilazi iz samog naslova romana, ali i iz same suštine težnji protagonista ove priče. Kao što smo već rekli, postoji ta neka Eskapija, od riječi eskapizam, koja se uglavnom prevodi kao bijeg, i postoji Njemačka.
Jedna je oblast mitske prirode, u kojoj se dešavaju prevaranja i tumbanja sudbina, iako se suštinski ništa ne dešava, dok je druga oblast mjesto krajnjeg bijega jednog od karaktera, ali i paradigma za konstrukciju cijelog romana u kojem se stvari dešavaju između postojećeg i nepostojećeg, između sna i jave, između snohođenja i snoviđenja.
Originalna zamisao je bila da se čitateljima koji žive na prostorima bivše SFRJ da prilika da radnju romana, ako žele, smjeste u svoj grad, u svoje mjesto i da na taj način roman poprimi neki oblik univerzalnosti u ovom dobu i među ovim narodima koji su došli do toga da jedan te isti jezik zovu na četiri različita načina. Eskapija kao pojam želi da svojom šizofrenijom pomogne u liječenju šizofrenije naroda koji ima težnju da se dijeli u beskonačnost.
Redakcija Nove NOVE POETIKE: 4. U knjizi se neprestano sudaraju skoro biblijski ton, kafanski govor, arhaični obrt, psovka, lokalni idiom i filozofska digresija. Kako si slušao taj glas dok si pisao? Da li si ga disciplinovao, ili si mu prepuštao da sam odredi koliko daleko sme da ode?
Aleksa Kubat: Ovo pitanje se najlakše može objasniti pojmom filozofija banalnosti. Čovjek ima potrebu za uzvišenošću, za višim smislom, ali ta njegova potreba ne dovodi do bilo kakve akcije. Sve što likovi ovog romana rade ima potpuno banalan karakter i proizilazi iz trenutnog impulsa okolnosti u kojima se nalaze, kao i njihovog karaktera.
Miloš ima potrebu za uzvišenošću, i tu svoju potrebu zadovoljava na kontemplativnom nivou, ali čim poželi da djeluje shodno svojoj uzvišenoj potrebi, udara u zid, kako stvarni, tako i onaj mentalni, gdje se sam zapitkuje da li je njemu smisao kao takav uopšte i potreban.
No postavlja se pitanje šta bi radio da nema te potrebe za višim ciljem. Da li bi varao kao mnogi likovi ovog romana, da li bi čisto bitisao u sferi pravljenja novca i trošenja istog, da li bi se potpuno odao samodestrukciji, da li bi bio uopšte zanimljiv?
Tu dolazimo do pojma filozofija banalnosti, koji želi da čisto banalnim ljudskim postupcima, koji nemaju na prvi pogled bilo kakav smisaoni karakter, udahne upravo taj neki element koji će sve te koještarije kojima se ljudi bave pokušati da objasni na nekom većem stepenu.
Zato se kroz roman konstantno provlači polupismeni društveni talog uklopljen u gromopucateljne filozofske sentence. Prosto rečeno, koji će vrag ta filozofija uopšte da postoji ako je ostavimo samo akademskim miševima koji ionako nemaju neki život. Pustimo je među ljude koji više žive ovaj život od ovih koji pišu filozofiju.
A što se tiče glasa koji me navodio na ovaj stil pisanja, mogu reći da je on nastao prirodno iz samog djela, kao da je uvijek bio tu u meni i da je samo trebala dovoljno dobra fabula da ga izmami.
Redakcija Nove NOVE POETIKE: 5. Miloš ume vrlo tačno da vidi bedu, laž i foliranje oko sebe, ali je istovremeno sujetan, neodlučan, grub i često slep za sopstvenu odgovornost. Koliko je za tebe bilo važno da čitalac ne može mirno da stane ni na njegovu stranu, ni protiv njega?
Aleksa Kubat: Kao što znamo, ne postoji dobar ili loš čovjek. Čovjek je, u zavisnosti od trenutka, ovakav ili onakav, a sama situacija je ta koja će od njega naizgled napraviti dobru ili lošu osobu. Čovjek je ništa više do zlatni presjek svake odluke koju je donio u životu.
Iz ovog mog posmatranja pojma čovjeka izlazi Miloš. On je, kao što si rekao, veoma svjestan svoje okoline i u pojedine trenutke veoma empatičan, dok je opet na trenutke vulgaran, grub i samoživ. Nasilje za njega i jeste i nije rješenje, zavisno od momenta, kao i njegovog duhovnog ustrojstva u tom momentu.
A što se tiče odgovornosti, Miloš je klasičan primjerak eskapa, odnosno naroda naših zemalja. Odgovornost je tu za druge, nikad za mene. Ja kao takav praviću se da sam odgovoran eventualno za sebe, ali ću vazda kriviti druge što meni ne ide u životu. Možda bi njegovu odgovornost najbolje opisala pošalica meni nepoznatog autora koja ide otprilike: budimo ljudi iako smo Srbi.
Redakcija Nove NOVE POETIKE: 6. Lijeska i lješnik u romanu imaju gotovo sakralan naboj, a onda ih tekst stalno vraća u telo, bešiku, rad, inat, životinju, zemlju i slučaj. Kako si došao do simbola koji može da izdrži i uzvišeno i nepristojno, a da se ne raspadne u dekoraciju?
Aleksa Kubat: Moram biti malo iskren što se tiče ljeske i lješnika. Ja sam se lično zaluđivao idejom da na nekoj svojoj zemlji koju posjedujem u okolini Šapca posadim ljesku. Rezultati te moje tadašnje opsesije su gori nego rezultati Miloša. Tako je ljeska uopšte došla kao ideja, odnosno tako je naumpala.
Dalji razvoj pojma ljeske prati razvoj, odnosno uspon i pad težnji glavnog protagoniste. Ljeska je lajtmotiv za njegove uzvišene potrebe, za njegovu nesposobnost i neodlučnost, za njegov pad, ali i za njegovo konačno prelamanje. Ja kao tvorac Miloša nisam dozvolio da on propadne, iako konstantno hoda po ivici.
Plod ljeske može da preživi mjesecima na podu, nepokupljen, blatnjav i ispran kišom. Lješnik ne može da preživi jedino vjevericu, kao ni Miloš sudbinu.
Redakcija Nove NOVE POETIKE: 7. Rajko, Mile, Vjeko, pop, vožd, skitnica, policajci, Rebeka i drugi likovi ne deluju kao usputne epizode, već kao različiti modeli bekstva: u alkohol, u porodicu, u vlast, u cinizam, u san, u ljubav, u nasilje. Koji od tih likova ti se najviše oteo iz prvobitne funkcije i počeo da traži više prostora?
Aleksa Kubat: Prvobitno su mnogi likovi imali deskriptivnu ulogu profesija koje reprezentuju. No, kao što znamo, inicijalna ideja se nerijetko izrodi u nešto mnogo veće, a ponekad i drugačije.
Ako posmatramo iz tog aspekta, biće da jedina od profesija koja ima neku pozitivnu ulogu na društvu jeste pandurija, jer ipak jedan od policajaca ima osjećaj za moral zajednice, dok druge likove, posmatrano iz te prizme, samo zloupotrebljavaju.
Od svih navedenih likova, Rajko, inače je lik i njegovo djelo skoro prekopirana osoba iz stvarnog života, ima centralnu ulogu od svih sporednih likova romana. Njegov izbor, odnosno bijeg, čini se kao jedini ultimativni, stvarni i iskren, iako je duboko tragičan i veoma težak. Ubiti se da bi se oslobodio egzistencije ima toliko toga kamijevskog, ali i opet antikamijevskog, jer ga izvodi osoba koja ne promišlja o činu kao izlasku iz egzistencijalnog, već kao o bijegu u nešto drugo.
Lik Vjeke je nastao donekle kao moja kritika današnje porodice, a prije svega odgoja potomstva, a donekle kao paradigma Hegelove filozofske postavke roba i gospodara i njihovog uzajamnog odnosa.
Lik Rebeke je lik romantične prirode koja zaokuplja svojom jednostavnošću, a opet nosi teret zaljubljivanja, kojeg se naš junak ponekad i gnuša jer izaziva potrebu za odgovornošću koju on nikako ne želi da prihvati. Ona je sama po sebi donekle propala umjetnica koja želi da, ako je to moguće, pobjegne iz ralja materijalnog siromaštva, u kojima mnogi ljudi koji pođu putem umjetnosti završe.
Redakcija Nove NOVE POETIKE: 8. Politički sloj romana nije postavljen kao otvoreni govor protiv jedne vlasti, nego kao atmosfera društva koje je naviklo na poniženje, improvizaciju, sitni interes i brzo prepakivanje. Kako si izbegavao pamflet, a ipak ostavio politiku duboko upisanu u vazduh kojim likovi dišu?
Aleksa Kubat: Ja prezirem pamflete, pamfletisanje i pamfletare. Đubrad su to svoje vrste. A oni donekle čine okosnice svih buržoaskih protesta.
Politički sloj romana se javio jedne besane noći, u kojoj se izrodila ideja da najviši predstavnici civilne vlasti dolaze da ukradu i san, jer su, je l’ te, sve drugo pokrali, i odatle polazi razvoj te misli.
Ipak, to što imamo takav osjećaj i što osjećaj prati realnost mene ne vodi do zaključka da su krivi isključivo lopovi, odnosno političari, već čitav narod, koji je zbog dubine vlastite korupcije izgradio sistem u kome se na kraju i snovi kradu. I jedan takav sistem ima da padne tek kada ne bude mogao podržavati korupciju vlastitog naroda iz koje crpi svoj legitimitet.
Što bi rekli neki ljudi, samo ti kradi, ali i nama podaj. Ili, kako glasi naslov jednog genijalnog filma Elija Petrija, vlasništvo više nije krađa. Narod koji se nešto kao buni više liči na dio naroda koji ne osjeća čari pljačke, a kao što znamo, pljačka se i zasniva na tome da jedni nemaju da bi drugi imali.
Redakcija Nove NOVE POETIKE: 9. Snovi, halucinacije, razgovori sa zemljom, čigrom, voždom i sopstvenim umom često deluju preciznije od realističkih scena. U kom trenutku si znao da roman ne može ostati samo u realističkom registru? Šta san može da kaže o Milošu što događaj ne može?
Aleksa Kubat: Ja sam uvijek bio fasciniran paralelizmima svih vrsta, samim tim nastojim da posmatram svijet i pojave u njemu kao dihotomije koje se dešavaju na različitim ravnima.
Takođe, ja sam veliki ljubitelj predrevolucionarnog srebrnog vijeka u ruskoj poeziji i književnosti, a takođe i veliki ljubitelj staljinskog i poststaljinskog socrealizma. Vjerujem da je iz tih mojih književnih opsesija nastala priča koja elemente realizma nastoji da provuče kroz san, koji je dovoljno jasno označen, ali da u jednom trenutku san preklopi javu i izazove posljedice koje nastaju u umno rastrojenoj ličnosti indukovanoj alkoholizmom.
Redakcija Nove NOVE POETIKE: 10. Pred kraj knjige roman kao da isprobava više mogućih nastavaka života, naročito kroz dva pomerena „tri godine poslije”. Jedan pravac vodi ka zemlji i ostajanju, drugi ka Rebeki, odlasku i novom povratku. Šta si želeo tim prelamanjem završetaka: da ponudiš varijante spasa, da ih ironizuješ, ili da pokažeš da nijedno bježanje nema konačnu verziju?
Aleksa Kubat: Kraj koji naizgled vodi u dva suprotna pravca ima za cilj da oslika neminovnost sudbine, ali i moju potrebu da Miloša spasim, kao i moju poruku narodima Balkana.
Miloševa sudbina je da živi u Eskapiji. Iako su dva kraja, oni su više-manje isti. Miloš će imati dvoje djece, živjeće u Eskapiji, a jedino što se razlikuje jesu imena žene s kojom ima djecu i koju je oženio. Od sudbe se pobjeći ne može, koliko god huda bila ona.
A narodi Balkana treba da shvate da, bilo kakva državna forma postojala na ovom tlu, ono je i dalje najbolje mjesto za život i boljeg nigdje i nikad naći nećemo.
Razgovor vodila redakcija Nove NOVE POETIKE.
Nema proizvoda u korpi.